Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje platio promjenu spola za 28 pacijenata/kinja

vesti2Piše: Krešimir Raguž

Od 18.000 djece jedno je transseksualno, pa u Hrvatskoj ima 240 takvih slučajeva. Reporter Jutarnjeg lista istražio je proceduru i mogućnosti promjene spola u Hrvatskoj.
Tijekom posljednjih desetak godina u Hrvatskoj je, prema riječima liječnika koji su na razne načine bili uključeni u taj proces, 28 osoba uspješno i potpuno promijenilo spol.

Rođeni kao transseksualci, sa sindromom spolne disforije, oni, prema mišljenju stručnjaka, zapravo, nikada nisu bili fizički, ali ni i psihički bolesni. Njihov problem bio je njihova biološka različitost. Svi su ti ljudi, podjednako muškarci i žene, jednostavno rečeno, imali tu nesreću biti “rođeni u krivom tijelu”. Nesklad između njihova vanjskog, anatomskog određenja tijela i unutarnjeg osjećaja da su drugog spola, kod većine se počeo manifestirati još u najranijoj mladosti.

Kako je u konzervativnom društvu, kakvo je hrvatsko, lako biti odbačen već i zbog seksualne orijentacije, prije okončanja višegodišnjega postupka koji se naziva tranzicijom, oni su morali proći labirint pravnih, liječničkih i društvenih zavrzlama.

No, iako u nas ne postoji zakon koji bi dopuštao ili branio te postupke, čini se da je većina njih to obavila na račun Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Iako iz HZZO-a tvrde da nemaju te podatke, čini se da je KBC Zagreb, gdje su i obavljene te operacije, upravo od Zavoda uspio namiriti navedene troškove.

Prema nekim procjenama, u svijetu se od 18.000 djece rađa jedno sa sindromom spolne disforije. U odnosu na broj stanovnika, proizlazi da u Hrvatskoj živi oko 240 takvih ljudi.

Iako većina njih, što zbog srama ili neinformiranosti, nikada neće ni progovoriti o svojem specifičnom stanju, postavlja se pitanje što bi trebali učiniti ako se odluče za to. Gdje dobiti pravu informaciju, kako uopće razumjeti taj problem i nositi se s njim... Sve smo to pitali niz stručnjaka, od psihologa preko endokrinologa i kirurga do pravnika. Razgovarali smo i s MUP-om, bezuspješno za mišljenje molili Etičko povjerenstvo Liječničke komore, dopisivali se s HZZO-om te, u konačnici, došli do intimne ispovijesti osobe koja je uspjela promijeniti spol.

Spolna disforija najčešće se prepoznaje već u najranijem djetinjstvu. Jednostavno rečeno, dječaci se doživljavaju i o sebi govore kao da su djevojčice. Curice pak u sebi osjećaju dječaka.

Hrvatska nema zakon o promjeni spola kao sve ostale zemlje Europe

Prof. dr. Nenad Hlača, Pravni fakultet u Rijeci
Većina obitelji ne snalazi se kada kod svojeg djeteta primijete takvo ponašanje. Prve traume većine transseksualaca upravo datiraju iz tog razdoblja njihovih života. Veliki dio onih koji se godinama kasnije ipak odluče preispitati mogućnosti koje im stoje na raspolaganju, vjerojatno će pokucati na vrata profesorice psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Nataše Jokić-Begić. U sklopu svojeg Centra za kliničku psihologiju, ona već godinama radi na takvim slučajevima.

- Nakon psihološke procjene koja mora potvrditi da nije riječ o psihički bolesnoj osobi, njihov prvi korak ipak je liječnik opće prakse. Ta bi faza, prema onome što stoji u knjigama, morala trajati do godine dana. Drugi je korak hormonalna terapija koju propisujemo, a koja bi također trebala trajati jednu godinu. U međuvremenu se uče živjeti u svojoj ‘budućoj koži’ - navodi profesorica Jokić-Begić.

Prema njezinim riječima, rad s tom vrstom ljudi, što ona smatra privilegijem, zahtjevan je, ali i krajnje zanimljiv. Neka su istraživanja u svijetu pokazala da su transseksualci ljudi s većim kvocijentom inteligencije od ostalih ljudi. Njezino iskustvo to potvrđuje jer je više od 90 posto onih s kojima se susrela bilo visokoobrazovano.

- Oni su psihički normalni ljudi koji prolaze kroz nenormalnu situaciju. Moja najmlađa pacijentica ima 19 godina, a najstariji je muškarac od 38. Njegov je slučaj možda i najteži jer ima obitelj i djecu, a tek je sada uspio odagnati traume iz djetinjstva, vjerojatno prouzročene teškim batinama zbunjenoga oca, i priznati sam sebi tko je zapravo - navela je.

Jedan od prvih “tehničkih problema” javlja se u fazi početka uzimanja hormona. Iako njihov trošak pokriva HZZO, potrebno se pojaviti pred, najčešće šokiranim, liječnikom opće prakse te ga, uz nalaz psihologa, zamoliti za recept.

Profesorica Jokić-Begić svoje pacijente najčešće šalje kod endokrinologinje dr. Vanje Zjačić u KB Sestre milosrdnice.

- Samo dio njih na kraju i dođe u bolnicu. Većina ih hormonsku terapiju uzima samoinicijativno, tako što je kupuju putem interneta. Ampula muškog hormona testosterona stoji do 200 kuna, a tablete ženskog estrogena stoje oko 70 kuna - navela je dr. Zjačić i postavila pitanje liječničke etike kada se govori o promjeni spola. Kako cijeli taj postupak nije zakonski reguliran, a tijekom njega bi kirurzi trebali odstranjivati i zdrave organe, doktorica nas je uputila da se obratimo Etičkom povjerenstvu Liječničke komore. Gotovo mjesec dana čekali smo odgovor, ali nismo ga dočekali. Naime, objašnjeno nam je da se o našem pitanju, u vezi s etičnosti liječnika koji nekome mijenjaju spol, raspravljalo na posljednjoj sjednici, no da ćemo za odgovor morati pričekati zaključke s njihova idućega okupljanja.

A tek idući korak u postupku promjene spola mogao bi biti stvarni razlog dugotrajnog vijećanja članova Povjerenstva. Riječ je o trećoj fazi “tranzicije” u koju ulazi pacijent. Oni koji su prve dvije uspješno završili te dobili odgovarajuće potvrde psihijatara i psihologa, nalaze se na točki s koje nema povratka. Riječ je o operacijama uklanjanja ili nadomještanja spolnih organa.

Zahvati plastičnih kirurga ujedno su i najsloženiji dio cijeloga postupka. Profesorica Jokić-Begić kaže da je sve svoje pacijente donedavno usmjeravala u KBC Zagreb gdje je plastični kirurg dr. Ivo Džepina bio specijaliziran za tu vrstu operacija. No otkad je dr. Džepina otišao iz te bolnice, Hrvatska je ostala bez jedinog kirurga koji je “znao i htio”.

Profesorica od tada predlaže odlazak kod dr. Zigerla u Psihijatrijsku kliniku u Ljubljani koji pacijente šalje svojim kolegama. Zbog vrlo lošeg iskustva jedne djevojke, sve koje može ona odgovara od odlaska kirurzima u Beograd. S njom se u tome slaže i dr. Džepina te naglašava da je riječ o vrlo kompliciranom zahvatu koji se ne bi smio obavljati izvan kliničkih centara.

- Prvi takav zahvat obavio sam 1990. godine u Velikoj Britaniji, a prvi u Hrvatskoj šest godina kasnije. Od tada sam operirao 28 takvih pacijenata na Rebru. Iako je riječ o kompliciranim operacijama, čini mi se da je u Hrvatskoj ipak veći problem u nerazumijevanju unutar struke. Ponekad mi se čini da javnost na njih reagira bolje nego liječnici, što je apsurdno. Možda je razlog i u tome što Zavod pokriva troškove takvih operacija pa se struka zato buni. Naravno, pritom ne shvaćaju da je ljudima sa sindromom spolne disforije ugroženo psihičko zdravlje. Uostalom, svjetska znanstvena javnost ima stav da tu nije riječ o psihopatologiji. Iako se više ne bavim takvim operacijama, moram reći kako sam s vremenom stvorio empatiju prema tim ljudima i zaista mi je žao što u Hrvatskoj na jedan normalan i zakonom reguliran način nije riješeno njihovo pitanje - rekao je dr. Džepina.

S druge strane, upravo ta “kirurška faza” promjene spola izaziva i najviše kontroverzi i nejasnoća. Dio pacijenata, naime, navodi kako nisu znali da je operacija u Hrvatskoj ikada bila besplatna iako je i dosta onih koji je nisu platili. Kako je nekoliko liječnika uključenih u proces, potvrdilo da se u KBC-u Zagreb operacija nije plaćala, bilo je vrlo zanimljivo čuti priopćenje HZZO-a.

- Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nema evidenciju osoba koje su promijenile spol  pa nismo u mogućnosti odgovoriti ni na jedno vaše pitanje. Ističemo da, prema našim saznanjima, pitanje promjene spola i plaćanja troškova povezanih s tim nije regulirano pravnim aktima - naveo je dr.Tihomir Strizrep.

Ono što iz HZZO-a nije službeno priopćeno, ali se moglo doznati “off the record”, odnosi se na mogućnost da je bolnica operaciju vodila pod nekom šifrom koja se odnosi na zahvate na spolovilima, a da pritom nije navela njihovu pravu svrhu. Dakle, HZZO ne pokriva troškove plastičnih zahvata ako nisu medicinski indicirani, tj. onda kada nije ugrožen život ili zdravlje pacijenta. Vjerojatno činjenica da naši sugovornici upravo ugroženim zdravljem objašnjavaju stanje u kojem se nalaze osobe sa spolnom disferijom, nudi odgovor na pitanje o plaćanju troškova operacije.

Iako su taj završni dio priče o promjeni spola uspješno završili samo rijetki koji su je i započeli, njihovoj muci ni nakon operacije nije došao kraj.

Pitanje dobivanja novih dokumenata i započinjanje života kao osoba drugog spola u sebi krije niz zakonskih i društvenih barikada. Na našu zamolbu da nam kaže koliki je broj osoba u nas registrirao promjenu spola, službeni odgovor MUP-a bio je - “prema našoj evidenciji, nitko”. Naime, to dovoljno govori samo za sebe. Profesor obiteljskog prava s Pravnog fakulteta u Rijeci Nenad Hlača, jedan je od rijetkih koji po tom pitanju može ponuditi savjet, a često i rame za plakanje. Njegov doktorat o temi pravnih aspekata promjene spola mnogim transseksualcima zapravo je bio i jedno od prvih stručnih štiva koja su pronašli da govore o njima samima. Ljudi koje je gotovo u pravilu do te faze obitelj već odbacila, nemalo su ugroženi. Kako im je zakonodavac “olakšao” život? Moraju li djevojke ići u vojsku jer su nekada bile dečki? Mogu li se ženiti?

- Poznati su mi slučajevi vjenčanja tih osoba, ali znam i za jedan kada je muškarac promijenio spol u ženski, i to u Austriji. Nakon što se vratio kući, želio je promijeniti ime. Nije mu bilo dopušteno sve dok se nije razveo od supruge. Što se tiče zakona o promjeni spola, Turska ga ima već 15 godina. U nas tog zakona još nema. Kako držim da je riječ o važnom pitanju, krajnje je vrijeme da ga se donese - rekao je dr. Hlača.

Ona osoba koja u RH promijeni spol, tu promjenu ne može registrirati u rodnom listu, osim u poglavlju “napomene”. Na taj se način ugrožava njezina privatnost jer tko god vidi takav rodni list, ujedno može vidjeti i napomenu o promjeni spola.

Što je, prema njegovu mišljenju, glavna zapreka reguliranju tog pitanja?

- Samouvjerenost liječničke elite, njihovih strukovnih asocijacija, zapravo, njihovo nepoznavanje širih društvenih aspekata zahvata promjene spola - navodi dr. Hlača.

Upravo problem života u dojučerašnjem okruženju nakon promjene spola vjerojatno je i najkompleksniji dio tranzicije. Odbačeni od obitelji, većine prijatelja i kolega na poslu, ti ljudi ostaju potpuno sami. Iako će većina njih reći “isplatilo se”, psihologinja iz KBC-a Zagreb dr. Lovorka Brajković ipak upozorava i na onu posljednju, ultimativnu opasnost.

- Radeći s njima, shvatila sam da uoči zahvata prilično romansiraju ideju novoga života. Pitanje koje postavljam, jednostavno je. A što ako na kraju ostanu nezadovoljni? Povratka nema.. - zaključila je.

Postupak promjene spola

1. Psihološka procjena - trajanje od godine dana. Liječnici u ovoj fazi zaustavljaju sve one koji imaju psihičkih problema, egzibicioniste i nesigurne u svoju odluku

2. Hormonalna terapija - kemijsko zaustavljanje rada žlijezda i uzimanje hormona. Muškarci koji žele postati žene uzimaju estrogen, a žene testosteron. Hormoni ih mijenjaju ne samo fizički nego i psihički. Muškarci se počinju ponašati kao žene u klimakteriju. Tijelo im se mijenja na način da gube mišićnu masu, raste im kosa (što su naveli kao hit cijelog tretmana), grudi, bokovi i stražnjica. Koža im postaje mekša. Žene počinju dlakaviti, jačaju im se mišići, postaju koncentriranije i čvršće. U ovoj fazi uče živjeti kao osobe spola kojemu teže. Muškarci se uče depilirati, oblačiti i ponašati kao žene. One pak uče sve ono što odlikuje ponašanje i ophođenje pripadnike „jačeg spola“.

3. Kirurški zahvati - ženama se odstranjuju dojke, vade jajovodi i maternica te im se od klitorisa rekonstruira penis. Muškarcima se odstranuje penis, formiraju stidne usne te ugrađuju silikonske grudi.

4. Pravna faza - mijenjaju se osobni dokumenti, no ono što je sporno odnosi se na činjenicu da ne mogu promijeniti rodni list već se samo u napomeni navodi promjena spola.

5. Život poslije - hormonalna terapija, kao i posjet savjetnicima, potreban je do kraja života.

Ostvareni svi moji strahovi

Priča jedne od osoba koja je u Hrvatskoj prije nekoliko godina uspješno promijenila spol te ubrzo, zbog nerazumijevanja okoline, napustila zemlju, gotovo da je tipična. Pristali smo joj zaštititi identitet te je stoga nazivamo - Marta (podaci poznati redakciji), a zauzvrat smo dobili priliku zaviriti u njezin svijet.

Prije započinjanja tranzicije, silno se mučila. Bila je zarobljena u tijelu muškarca iako je odavno znala da je žena. Kada je ušla u proces, ubrzo je to zaključila.

- Predugo sam čekala s terapijom, a onda je ispalo da je svega čega sam se bojala i gore od toga. Počela sam Real Life Test (funkcioniranje prema van u odnosu na željeni spol). Odmah sam htjela promijeniti ime, ali je ispalo da to mogu tek nakon operacije. Obitelj me odbacila i morala sam se odseliti.... - govori o počecima.

Objasnila je svoje pravne probleme, ali i one s ljudima koji su je okruživali.

- Rekli su mi da promijenim ime u neutralno. Na primjer, Vanja. Nisam to željela. Znala sam kako se zovem. Marta... Svi su me maltretirali kada su vidjeli muško, a ja sam se predstavljala kao žena jer sam tako i izgledala. Kako naći stan, posao? - pitala se.

U nekoj je kasnijoj fazi bila još odlučnija.

- Budući da sam odmaknula u terapiji promjene spola, više ne nemjeravam, ne mogu, ni ne želim živjeti kao muškarac...

Nakon promjene spola, suočila se s još većim apsurdima.

- Posao koji sam prije radila, više nije odgovarao mojem novom spolu. Zbog traljavosti državnog aparata, živjela sam kao žena s muškim imenom koje mi nisu promijenili. U matičnom uredu nikada se nisu susreli s takvim slučajem. Nitko nije želio pomoći - prepričala je život nakon operacije. Marta je uskoro odselila izvan Hrvatske.

Izvor: http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/clanak/art-2008,2,16,,108920.jl