sofijin svetRelativno nedavno sjedio sam kod sestre u stanu i pio vino. Pridružila nam se i njena cimerica koja blisko surađuje s jednim od najpoznatijih estradnih ormaruša, nazvao bih ga čak i pederskim urbanim mitom koji ispliva praktički u svakom razgovoru koji se tiče autanja i emancipiranog života.

Ovaj razgovor, potaknut popijenom količinom alkohola, krenuo je u istom smjeru. Zašto nije aut? Što time ima za izgubiti? Ma molim te, pa dobio bi hordu pedera koji bi potencijalno štovali tlo pod kojim hoda, osnažio bi pozamašnu količinu mladih djevojčica i dječaka koji se tek hvataju u koštac s vlastitom seksualnošću.

Ne možete razumjeti jer niste javne ličnosti. Svaka strana valja svoje argumente. Svaka strana vjeruje kako su njeni ispravni. Na kraju smo pristale na kompromis i zaključile da je autanje odluka direktno povezana s količinom hrabrosti koju pojedinac ima, odnosno s posljedicama koje će neminovno uslijediti. Ovaj razgovor ne spominjem zbog finalnog kompromisa. On me natjerao da razmislim o argumentima.

U razgovoru s ormarušama ili o ormarušama i razlozima ostanka u ormaru, argumenti iz trenutka u trenutak postaju sve trivijalniji. Ne onima koji nisu prošli kroz proces autanja i suočavanja s krutom i nemilosrdnom zatucanošću hrvatskog društva. Oni su trivijalni nama koji smo stisli zube i prošli sito i rešeto kako bismo vlastite identitete nosili ponosno te integritet vlastitog bića branili suočeni s potencijalnim gubitkom potpore obitelji, prijatelja, posla i slično.

ZAŠTO TE ARGUMENTE SMATRAM TRIVIJALNIMA? RAZLOG JE ZAPRAVO POTPUNO JEDNOSTAVAN. SVI MI KOJI SMO AUT, IZ DANA U DAN SMO VAGALI JEDNE TE ISTE STVARI I ODLUČILI SE DA NISU DOVOLJNO TEŠKE DA BI NAS ZAUSTAVILE DA SVOJ ŽIVOT ŽIVIMO SLOBODNO.
Jedan od primarnih razloga zbog kojeg hrvatsko društvo ne napreduje u prihvaćanju osoba koje spadaju u queer spektar identiteta (generalno, svih koji su drugačije) upravo je to što će se uvijek naći neka budala koja će ormaruši reći: "Čuj, ja te volim i podržavam, ali ajde ti ipak taj dio zadrži za sebe."

NEMA ALI. ALI U OVOM SLUČAJU NIJE VEZNIK, VEĆ JEDNA PRLJAVA I NASILNA RIJEČ KOJOM SAMI SEBI ČISTITE SAVJEST.
U razgovoru s ormariranim protagonistima iz prošlog intervjua shvatio sam da su njihovi argumenti vrlo vjerojatno identični onima koji su postojali unutar queer zajednice prije valjda 100 godina. Uvijek taj jedan te isti strah od odbacivanja onih koji te ne prihvaćaju takav kakva jesi, a nigdje dovoljno hrabrosti da se one koji te uvjetuju ne pošalje tamo gdje zaslužuju.

Ovaj je intervju u svojem originalu trebao biti s nekim od aktivista/aktivistkinja koji su zvanično započeli pokret za LGBT prava u Hrvatskoj, no igrom slučaja svoje sam ljeto proveo u Berlinu i susretljivi su me ljudi (hvala Didi i Ane) povezali sa Sofijom Cikron, izrazito zanimljivom pojedinkom koja se usprkos krajnje nepovoljnoj situaciji u bivšoj državi autala u srednjoj školi.


Da, kao tinejđerica. Da, u Zagrebu. Zvuči nevjerojatno? Ovaj će vam intervju pokazati koliko je zapravo nevjerojatna i koliko mi je drago što sam za sugovornicu odabrao upravo nju.

SOFIJA IMA 47 GODINA I ZADNJIH DVADESETAK ŽIVI U BERLINU. OTIŠLA JE TAMO KAO NOVOPEČENA SAMOHRANA MAJKA, BEZ POSLA, POZNAVANJA NJEMAČKOG JEZIKA, S KOFEROM PUNIM ZAGREBAČKOG NEDOSTATKA PERSPEKTIVE KOJI NAM JE SVIMA VRLO DOBRO POZNAT. 
Rođena sam u Zagrebu. Nakon srednje škole počela sam studirati novinarstvo.Nakon tog sam ostala trudna i jebiga, onda mi se život malo zakomplicirao. Ne mogu baš reći da mi se život zakomplicirao zbog trudnoće, već zbog toga što kao buduća samohrana majka sa svojih 20 godina nemaš baš neku perspektivu u Zagrebu. U to sam vrijeme već bila napustila svoje starce i bila sam beskućnica. To u Zagrebu krajem osamdesetih nije bila uobičajena stvar.

KAKO SI SE NAŠLA U TAKO SPECIFIČNOJ SITUACIJI? JE LI TI U BERLINU BILO LAKŠE IZVUĆI SE IZ NJE I PONOVNO ORGANIZIRATI VLASITI ŽIVOT?
Otišla sam od doma i nisam imala kud. Radila sam uglavnom ljeti. Od svoje petnaeste godine uvijek nešto radim, ali sam bila nezaposlena, jebiga, nemaš stalna primanja. Ne mogu reći da mi se to desilo, polu svjesno sam ušla u takvu situaciju. Rekla bih da sam imala sreće, izvukla sam se i otišla u Berlin.

U Zagrebu nije bilo posla. Imaš klinca, treba ti mjesto u vrtiću. U vrtiću nema mjesta ako nemaš posao, a ne možeš dobiti posao ako nemaš dijete u vrtiću i onda se vrtiš u tom nekakvog sjebanom krugu.

Tako da sam otišla kod mame koja je tada živjela i još uvijek živi u Berlinu. Zadnjih devet godina radim u dvorcu Charlottenburg i prodajem ulaznice. Prije toga sam radila u dućanu sa zdravom hranom nešto više od deset godina. 

Mislim da se bilo puno lakše izvući iz toga svega. Ako želiš raditi, uvijek možeš naći posao. Mislim, ako si selektivan, naravno da nećeš. Ne možeš očekivati da će netko tko 10-12 godina sjedi u institucijama i obrazuje se raditi posao za koji nije kvalificiran ili je pak prekvalificiran. Međutim, ako nemaš izbora i egzistencija ti visi o niti, onda ne seri i radi. Čisti ulice ili peri stubišta.

Svi mi koji smo došli u Berlin nismo odmah imali sjajne poslove. Možeš lakše preživjeti, pogotovo kao samohrani roditelj. U Zagrebu si kao samohrani roditelj uvijek neka žrtva, uvijek te netko nekako zajebao. Držim da sam sve što sam u životu napravila, dobro ili loše, napravila sama. Nemam koga kriviti za to; niti su mi krivi starci krivi niti ja njima. Cijeli moj život je moja vlastita režija i to me čini jako sretnom i zadovoljnom. Sve ostalo mi je manje-više nebitno. 

 

Fotografija: Marijana Marijana Verhoef i Laura Klatt


COMING OUT, KAO JEDAN OD NAJBITNIJIH KORAKA U ŽIVOTU EMANCIPIRANOG QUEER POJEDINCA, PONEKAD JE TEŠKO NAPRAVITI ČAK I UNUTAR OTVORENIJIH DRUŠTAVA. KAKO JE IZGLEDALO TVOJE AUTANJE U ZAGREBU I KADA SE DESILO? KADA SI SHVATILA DA SI LEZBIJKA?
Autanje nikada ne prestaje. Kad god ulaziš u novu sredinu, upoznaješ nove ljude donosiš odluku hoćeš li se autati ili ne.

Dakle, autala sam se ne znam koliko tisuća puta u životu i napravit ću to još vjerojatno toliko puta. Naravno, jednom se autaš svojoj porodici, prijateljima itd. Sa svakim novim susretom se autaš ili ne autaš. Permanentno izlazimo iz tog ormara i to je jednostavno činjenica.

Kad sam skužila da sam lezba? A ne znam, ful sam mala bila. Uvijek su mi se žene više sviđale od muškaraca. Jesam se zaljubljivala u frajere iz razreda, ali stvarna zaljubljenost je uvijek bila u prijateljice, učiteljice, profesorice, blagajnice u supermarketu. Meni je to nekako uvijek bilo jasno, nikad se sama sebi nisam morala autati.

Imala sam, doduše, potrebu biti sigurna u to da sam lezba. Odatle proizlaze sve moje eskapade s muškarcima. Nešto kao ajmo probati, možda ipak ima 'tu' nešto. Naravno da 'tu' nikada nije bilo ništa. Na taj sam način, na kraju krajeva, i ostala u drugom stanju. Moje prvo autanje na van je bilo dosta smiješno zapravo. Frendica iz srednje škole mi je u jednom trenu u kantini rekla "Sofija, ti si lezba!". Nije ništa dalje komentirala niti smo o tome pričale. To je jednostavno bila činjenica koju je netko izgovorio. Nisam imala potrebe razmišljati o tome kaj da s njom radim. To je bila cura koja mi je bila skroz kul i mislila sam si, ako je ona to rekla, onda je to ok.

Nije to rekla kao da je to nešto što ne valja i kao da zbog toga samnom nešto nije na mjestu. Cure su hrabrije po pitanju istraživanja vlastite seksualnosti. Kada se kao muškarac kreneš ljubiti ili grliti s drugim muškarcem, automatski pod upitnik stavljaš svoju muškost. Naročito u Hrvatskoj, patrijarhalni kakvi jesmo. Danas je to svima puno lakše jer imaš razne udruge i slične institucije gdje možeš otići na nekakvo savjetovanje.

Kada se meni to dešavalo, nisam ni znala da bih se nekome mogla obratiti. Prva osoba kojoj sam rekla da sam lezba je bila psihologinja u školi i ona prva nije znala što da radi sa mnom. Meni je to bio znak da se moram sama nositi sa svime.

VEĆINA STARIJIH QUEER GRAĐANKI I GRAĐANA RH I DALJE, ZBOG OČEKIVANJA KOJE JE PRED NJIH POSTAVILO DRUŠTVO, ŽIVI U ORMARU. KOJI RAZLOZI STOJE IZA TVOJE ODLUKE DA BUDEŠ AUT, DA ŽIVIŠ SVOJ ŽIVOT SLOBODNO I BEZ SKRIVANJA? JESI LI ZNALA ZA IKOGA TKO JE TADA BIO U POTPUNOSTI AUT? 
Ja nisam znala ni za koga tko je tada bio aut. U javnom se prostoru govorilo o seksualnosti, ali ne i o seksualnim orijentacijama. Ne bih čak rekla da je to povezano s vlašću koja je postojala u bivšoj državi, već je društvena šablona bila takva. Svi smo se po njoj kretali i o tome se jednostavno nije pričalo. Jesam o tome razgovarala sa svojim frendovima i nikome od njih to nije bilo problematično. Nekima je, naravno, bilo malo teže prihvatiti, ali ne mogu se pohvaliti s nekim katastrofalnim situacijama u kojima sam bila povrijeđena.

Bilo mi je jasno da ne mogu baš svakome reći, ali sam odlučila da se isto tako neću skrivati. To su naravno bile moje osobne odluke; ne volim tajne, ne volim razmišljati o tome što sam kome rekla, a kome nisam. Puno mi je jednostavnije konfrontirati se sa potencijalno neugodnom situacijom nego godinama živjeti u nekakvoj jebenoj tajni koju moram čuvati.

Ne bih rekla da sam svjesno odlučila ne skrivati svoj identitet. To je jednostavno moj karakter. Nisam tada niti znala da postoji čitav pojam "coming out". Meni su se emocionalno dešavale stvari koje nisu bile uobičajene, ništa više ili manje od toga. Odlučila sam ne gušiti samu sebe. Dan-danas ne vidim smisao u tome. Ljudi to naravno rade iz straha, boje se da će izgubiti posao, obitelj, boje se da ih starci ne odbace. Ja se svega toga nisam bojala. Bojim se da će me netko zaskočiti na ulici i zaklati. Ne treba se bojati onoga od čega se ne umire. 

 


JE LI TI BILO LAKŠE IĆI 'PROTIV NORMALNOSTI', BUDUĆI DA NISI ŽIVJELA SA SVOJIM BIOLOŠKIM RODITELJIMA?
Bila sam jako vezana za svoje staratelje; bilo mi je jasno da ako njih nema, ostajem sama. Drugim riječima, morala sam se pripremiti na to da ću živjeti sama. Moja egzistencija je ovisila isključivo o meni, toga sam relativno rano postala svjesna. Kada sam to shvatila, bilo mi je lakše. To je nekakav okus slobode koji ti uvelike olakšava stvari jer nemaš nikoga iza sebe ili ga imaš samo do određene granice.

Nikada nisam bila u situaciji gdje sam mogla reći da imam bezuvjetnu ljubav svojih roditelja. Mene su moji staratelji, naravno, voljeli, ali je uvijek bilo situacija u kojima se ta konstrukcija mogla srušiti. Ako se sruši, jbg, morala sam imati plan B. Tako sam si posložila čitav život. Trenutno, sa svojim postavom života, da me se i ima tko odreći, živo bi mi se jebalo. 

DO KOJE SU MJERE BILE JASNE RAZLIKE U DRUŠTVENOJ ATMOSFERI OSAMDESETIH I DEVEDESETIH U ZAGREBU? KAKVA JE ATMOSFERA VLADALA BERLINOM U PERIODU POSLIJE TVOG DOLASKA? KADA ODLAZIŠ IZ ZAGREBA I ZAŠTO ODABIREŠ BERLIN KAO SVOJ NOVI DOM?
U Berlin sam došla jer sam si htjela upoznati mamu. To je bila samo posjeta, nisam htjela ostati tamo. Ta se ideja javila tek malo kasnije, kada smo mama i ja kroz razgovor skužile da bismo Maja i ja mogle doći tu. Maja je imala dvije godine kada smo došle. Trebala su mi tri zaleta da ta odluka bude konačna. Prvi put sam bila 1990., a za stalno dolazim godinu dana kasnije. Nisam znala jezik, nisam znala kud bi sama sa sobom.

Znala sam samo da se moram maknuti iz Zagreba. Nisam od tamo otišla zbog svoje homoseksualnosti, otišla sam zbog svoje životne situacije. Imala sam dijete, nisam imala posao, nisam imala perspektivu.

Živim tako da kada se nađem u situaciji u kojoj nisam sigurna što da napravim, jednostavno si stvorim onu u kojoj moram donijeti određene odluke. Inače sam vrlo inertna, ne volim pretjerano promjene, volim svoj prostor i ljude među kojima mi se ugodno kretati. Volim i izaći iz njega, ali trebam imati taj svoj centar, kao što je ovaj stan u kojem smo sada.

Proživjela sam progresiju osamdesetih u Zagrebu. Devedesete nisam mogla osjetiti jer tada više nisam živjela u Zagrebu. Osamdesete su bile fantastične, to su bile prijelomne godine, ali smo zajebali. Zajebali smo svi. Oni koji su otišli i oni koji su ostali. Oni koji su ostali nisu ni prestali razjebavati, do te mjere da nisam sigurna što još točno mogu razjebati. Vi mladi ste ti koji to nažalost morate ispravljati. Počistiti tuđa sranja. 

Došla sam godinu dana nakon što je pao zid. Čitava je Njemačka bila u stanju euforije. Meni je Berlin na prvu jednostavno bio jako velik. Prva tri mjeseca nisam radila ništa nego sam se vozila javnim prijevozom kroz grad. Berlin ima 400 kvadratnih kilometara!

Tada sam se prvi put srela s nečim što se zove aktivizam. To je bila alternativna ljevica, ljudi su bili otvoreni prema došljacima. Jedna moja prijateljica je rekla "jebote, što si u većem kurcu to si veća faca u Berlinu". Ja sam bila samohrana majka, lezba, iz bivše Juge u kojoj vlada rat.

S jedne je strane to bilo vrlo pozitivno iskustvo, a s druge sam strane shvatila da to nije nešto što bih htjela cijelo vrijeme živjeti jer si u toj situaciji ovisan o tuđoj pomoći.  Ja sam neovisna osoba i volim se vidjeti kao takvu, tako da sam iz tih krugova vrlo brzo izašla. 

 

Fotografija: Iva Janja Bezjak

VJERUJEM DA TI SE DOSTA TEŠKO VRAĆATI U ZAGREB. KADA SI SE PRVI PUT VRATILA I KOLIKO ČESTO TO RADIŠ?
Prvi put sam se u Zagreb vratila ’95 ili ’96, nisam točno sigurna, išla sam posjetiti frendicu. Ostala sam nekih tjedna, dva. To mi je bilo više kao ok, idem u Zagreb, ali kada se vraćam primarno to radim radi prijatelja i održavanja odnosa s ljudima koji su mi dragi. Moram reći da sam sada, nakon više od 20 godina i s time završila. To ima veze i s dokumentarcem koji se zadnje dvije godine snima o meni; cijeli taj neugodni dio moje priče koji vezujem za Zagreb gledam iz sadašnje perspektive.

Čitav je ovaj proces bio jako napet, bogme sam se i naplakala, ali to je jednostavno bio proces u kojem sam svoju priču sa Zagrebom konačno otpustila. Čak sam si i, to sam ti bila i rekla, razmišljala da li da uopće dajem ovaj intervju. Ja vas sve tamo dolje apsolutno podržavam, ali ja više nisam dio te realnosti.

ODGAJATI DIJETE VELIKA JE ŽIVOTNA ZADAĆA I ODGOVORNOST, POGOTOVO ZA NEKOGA TKO TIM PUTEM ODLUČI KRENUTI SAMOSTALNO. KAKO JE NA TVOJU VIJEST DA SI TRUDNA REAGIRAO MAJIN OTAC? JE LI MAJA PRVA OSOBA KOJA ZA TEBE PREDSTAVLJA FRAGMENT KLASIČNOG POIMANJA OBITELJI? 
Ne znam tko je Majin otac, postoje dva lika koji bi to mogli biti. Meni to nije toliko važno jer je Maja u prvom pogledu moje dijete. Otac mi u to vrijeme uopće nije bio bitan, niti mi je, uostalom, bitan danas. Maja bi voljela znati tko je on, tako da sam taj dio prepustila njoj. Neki ljudi misle da je to čudno i sebično, ali meni to jednostavno nije važno. Sama sam se provukla s njom, bez alimentacije i financijskih podrški. Sve što smo Maja i ja napravile, zajedno smo napravile mi i meni je to savršeno.

Ne bih baš rekla da je Maja za mene ta nekakava klasična obitelj jer nije osoba na koju bih se ja trebala oslanjati. U okviru međuljudskih odnosa ona to jest, ali ne zato što mi je kći. To je zato što se jako dobro razumijemo. Ja od nje nisam očekivala da radi određene stvari zato što sam joj ja mama nego zato da joj bude dobro. Željela sam je odgojiti da bude sposobna za život, da štiti svoje interese i da preživi. Sigurna sam da sam je tako odgojila zbog vlastite životne priče. Kao žena si uvijek u težoj poziciji u gotovo svim aspektima života, pogotovo ako ih prolaziš sama, neovisna o obitelji, muškarcu, bilo kome.

Mislim da imamo dobar odnos, ne vidimo se toliko često, ali meni će uvijek prvoj doći kada je frka. To mi je dosta bitno, da zna da kada zaškripi uvijek ima gdje doći. Ne mora živjeti na cesti, ne mora spavati pod nosom. Bilo kakav raspad sistema, zna da postoji mjesto gdje može doći i organizirati se. 

KOLIKO JE ČINJENICA DA SI SAMOHRANA MAJKA UTJECALA NA TVOJ ROMANTIČNI ŽIVOT?

Apsolutno nikako. Naravno, jedna od ključnih stvari je bila ta da se Maji svidi netko koga sam ja odabrala za svoju partnericu. Većina žena, gotovo sve s kojima sam bila, vrlo su se dobro snašle s Majom i Maja ih je prihvatila. Majino mi je mišljenje bilo najvažnije jer ne možeš živjeti s nekim tko ti se ne kuži s djetetom. Meni je također bilo bitno da tu postoji određena distanca. Netko tko živi samnom nije mogao automatski postati i njen roditelj. Imala sam s jednom partnericom velikih problema jer je ona to htjela, a ja ne.

Nisam htjela ulaziti u odnose u kojima će Maji biti nešto uskraćeno. Rekla bih da se žene generalno plaše puno manje stvari u životu, samim time i stupanja u odnos s nekim tko ima malo dijete. U onom trenutku kada se odluče slijediti nekakav cilj, onda je to to. Za žene se ne podrazumijeva da idu same svojim putem. Za muškarce je situacija drugačija, ti sve smiješ kao frajer. Kao žensko dijete najčešće bivaš odgojena tako da se moraš prilagoditi.

 

BEGiNE, lezbijsko-ženski projekt 

BERLIN JE, PREMA MIŠLJENJU MNOGIH, JEDAN OD NAJOTVORENIJIH I NAJSLOBODNIJIH GRADOVA U EUROPI. KAKO JE BILO PROLAZITI SVOJE FORMATIVNE GODINE OVDJE? U KAKVIM SI SVE OKRUŽENJIMA ŽIVJELA U BERLINU? 
Prvo sam živjela kod mame, nakon toga u azilantskom domu, a nakon toga u skvotu. Zadnjih dvadeset godina živim u sklopu lezbijsko-ženskog projekta. To je kuća u kojoj žive samo žene, lezbe. Trenutno i dva pedera, ali ste samo u posjeti što je dopušteno. Najdraže mjesto na kojem sam do sada živjela je definitivno ovaj stan. Od svih varijanti, najviše mi se svidjelo živjeti sama s Majom. Razmišljala sam bi li iz financijskih razloga potencijalno živjela s nekim ili pustila nekoga da useli kao cimer, ali ne mogu to zamisliti.

Stvorila sam si prostor, mikro kozmos u kojem mogu racionalnije živjeti. Priča o dolasku u stan je zapravo jako obična. Stan je bio prazan i ja sam se prijavila za stanovanje. Neke od stanarki su me znale sa scene. S obzirom da sam imala dijete, imala sam prednost pri useljavanju. Prvo sam dobila stan na prvom katu, ali smo se ubrzo prebacile u ovaj u potkrovlju.

Naravno, imala sam prednost jer sam tada bila imigrantica, što je mene osobno oduvijek smetalo. Ja sam Sofija i došla sam ovdje sebi graditi život, nemate me pravo trpatu u nekakvu ladicu. Meni nije dovoljna čitava komoda, gdje tek ladica.

Ovdje sam se od početka osjećala sigurno, bitno mi je imati vlastiti prostor. U zgradi nas trenutno živi 14. Nisam jedina koja je tu bila s djetetom. Kada sam useljavala postojala je još jedna žena s dvoje djece malo starijih od Maje. Također je bio i jedan par lezbijki koje su u nekom trenu dobile sina.

ZADNJIH SI DVADESETAK GODINA, KAŽEŠ, STANARKA ZGRADE U KOJOJ ŽIVE ISKLJUČIVO LEZBIJKE. KOJA JE POZADINA ČITAVOG PROJEKTA?
Razlog pokretanja projekta ovakve vrste je zapravo dosta svakidašnji, a to je stvoriti siguran prostor za žene, stvoriti siguran prostor za lezbijke. Prostor u kojem će žene biti sigurne od napastovanja muškaraca. U sklopu naše 'lezbijske zgrade' postoji i kafić u koji izlaze isključivo žene i tamo si sigurna da ti neće uletavati ili te napastovati nekakav lapan. Naravno da nisu svi strejt muškarci takvi, ali statistika im nažalost nejde u korist.

Taj birc je zapravo najobičniji birc gdje se možeš napiti, organizirati partije, potpuno normalan prostor za druženje. Postoje i organiziraju se razna kulturna događanja, koncerti, gledanje nogometa. Nema nikakve razlike između te kulturne realnosti i mainstream kulturne realnosti. Kao gej osobu zanima te puno stvari koje zanimaju i strejt ljude. Nema tu puno razlike.

Fotografija: Marijana Marijana Verhoef i Laura Klatt

MNOGO JE QUEER OSOBA STARIJE ŽIVOTNE DOBI PRISILJENO VRATITI SE U ORMAR, NAJČEŠĆE PRILIKOM SMJEŠTAJA U STARAČKE DOMOVE ITD. IZ TOG SE RAZLOGA U ZADNJE VRIJEME U EUROPI OTVARA SVE VIŠE STARAČKIH DOMOVA I SLIČNIH ŽIVOTNIH ZAJEDNICA KOJE NUDE SIGURAN PROSTOR ZA STARIJE QUEER OSOBE.  BI LI IKADA POSTALA ŠTIĆENICA TAKVE INSTITUCIJE I ŠTO BI TI ISTA TREBALA PRUŽITI? 
Ako ne uspijem sama preživjeti, definitivno bih to uzela kao opciju. Nadam se da neću morati jer čvrsto vjerujem da ću svoju životnu situaciju uspješno privesti kraju sama. Užasno je važno da postoje takve institucije, da se queer populacija međusobno brine za svoje članice i, ono što je najbitnije, da sami stvorimo takve prostore za sebe.

Ne trebamo nekakvu državu koja će nam to omogućiti nego jebiga, uzmeš dvoje troje ljudi iz svoje blizine i počnete živjeti zajedno. Možda bi se čak prije odlučila na takvu privatniju varijantu nego za nekakvu instituciju. Što se tiče samih usluga, aktivnosti i zaštite koje bi mi takva institucija trebala dati, rekla bih da mi treba dati isto što se pruža i heteroseksualnim osobama. Sigurnost, medicinsku skrb, socijalne kontakte, ovisno naravno o pojedincu.

JESI LI I NA KOJI NAČIN BILA AKTIVISTIČKI UKLJUČENA U AKTIVNOSTI POVEZANE SA ZEMLJAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE? IMAŠ LI KAKVU PORUKU ZA LJUDE KOJI DANAS ODRASTAJU I ŽIVE U ZAGREBU I ZEMLJAMA REGIJE?
Pisala sam, prije 15 godina za BaLConn. Pisala sam za njih kolumne vezane za seksualnost. Bila sam čak do te mjere angažirana da nisam samo pisala tekstove o, primjerice, seks igračkama, već sam ih ovdje kupovala i donosila u Zagreb jer su igračke po zagrebačkim sex shopovima bile uvreda za svaku pičku. Voljela sam pisati tekstove koji su imali veliku dozu humora unutar tema kojima sam se bavila i zapravo sam se počela baviti aktivizmom na Balkanu iz Berlina.

To je definitvno bila prednost: mogla sam pisati što god hoću. S druge strane, bilo je teško naći izvjesnu ravnotežu. Znalo mi se dešavati da mi žene kažu "ha čuj, lako je tebi tamo gore, što je s nama tu dolje?" Brate, makni se!

Tu sam recimo shvatila da postoji masu lezbijki koje žive u brakovima jer im pružaju određenu sigurnost. Također su financijski ovisne o tim muževima i ako izađu iz braka bit će na cesti; teško im je napustiti tu sigurnost. Onda su naravno tu još i djeca i ludi muževi koji popizde kada potencijalno shvate da im je žena lezba.

U BILO KOJOJ DOBI TI SE MOŽE DESITI DA SHVATIŠ DA NISI STREJT. TADA TVOJ ŽIVOT VEĆ IMA ODREĐENU TEŽINU I IMAŠ OKRUŽJE, SOCIJALNO I OBITELJSKO, U KOJEM NE ZNAŠ ŠTO NAPRAVITI S TAKVOM ČINJENICOM. 

Definitivno vam svima poručujem da se ne upuštate u kompromise. Ne postoji taj kompromis koji će vas zadovoljiti. Ne kažem da se svi nužno moraju autati, ali trebaju živjeti svoj život. Nikoga ne treba interesirati s kim živiš, s kim spavaš, s kim djeliš svoj životni prostor, to je tvoja stvar.

Uostalom, što mene ili ikoga drugog boli kurac s kim se ti jebeš? Radi što želiš dok je to sve sporazumno, dok se radi o dvije ili više osoba koje su svjesno u tome. Dakle nemojte se upuštati u kompromise, odnosno ne u previše njih i nemojte ići kontra sebe. Ako ideš kontra sebe onda završiš frustriran, u depri, ubiješ se.

Izvor: voxfeminae.net

 

Queer

  • Olga Dimitrijević: Zanima me ljubav i zajedništvo koje se nalaze izvan modela nuklearne porodice +

    Olga Dimitrijević: Zanima me ljubav i zajedništvo koje se nalaze izvan modela nuklearne porodice Razgovor sa Olgom Dimitrijević o ljubavi u doba socijalizma i ljubavi prema socijalizmu, turbofolku, prajdovima, autorskim pravima i problemima prekarnosti. Opširnije...
  • Bez kutija i etiketa: nedostaje nam otvorenost +

    Bez kutija i etiketa: nedostaje nam otvorenost Urednica transserbia.org razgovara sa Natašom Popović, aktivistkinjom organizacije Da se zna o pitanjima roda, rodnog identiteta i o tome kako izgleda kada se osoba rodno ne određuje. Opširnije...
  • Od Gejtena ka Getenu +

    Od Gejtena ka Getenu Pred vama je tekst Milana Đurića/Agathe o tome kako je nastajao Gayten, o radu i aktivnostima organizacije u svojevrsnom osvrtu na poslednjih 15 godina, objavljen u decembarskom izdanju časopisa Optimist. Opširnije...
  • Novi veb serijal: Ka inkluzivnijem seksualnom obrazovanju +

    Novi veb serijal: Ka inkluzivnijem seksualnom obrazovanju Odlični onlajn obrazovni izvor je od sad dostupan predtinejdžerima i mlađim tinejdžerima i pomaže im da imaju pristup inkluzivnijem seksualnom obrazovanju i informacijama o promenama kroz koje njihovo telo prolazi u pubertetu. Opširnije...
  • Born this way: 5 razloga zbog kojih LGBT osobe ne treba da koriste ovaj argument +

    Born this way: 5 razloga zbog kojih LGBT osobe ne treba da koriste ovaj argument Umesto da tvrdimo da smo rođeni/e ovako, (što neće značiti ništa onima koji bi radije da se nismo uopšte ni rodili/e), treba da se borimo da svi/e budu tretirani kao ljudi, bez obzira na to kako su rođeni/e i bez obzira na izbore koje prave. Opširnije...
  • Novi raj: transrodne osobe kolumbijske Amazonije +

    Nelson Morales, fotograf, piše o svom projektu fotografisanja i iskustvu upoznavanja plemena Tikuna koje živi u kolumbijskoj Amazoniji i ima specifično poimanje koncepta roda. Opširnije...
  • Novo izdanje Zagreb Pridea: Seksualnost u Europi 20. stoljeća +

    Zagreb Pride krajem novembra objavio je prijevod knjige "Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća", američke historičarke Dagmar Herzog. Opširnije...
  • Generacije queera - Sofijin svet +

    Pročitajte intervju sa Sofijom Cikron u kom govori o svom životu i iskustvu odlaska, bivanja queer osobom, beskućništvu, samohranom majčinstvu, itd. Opširnije...
  • Stonewall: Izbeljivanje istorije +

    Trejler za film „Stonewall" ne obećava ništa dobro, i mnogi kvir aktivisti/kinje su već negativno reagovali. Još jednom se u centru pažnje nalazi beli muškarac, čime su uklonjeni svi oni koji su revoluciju zapravo vodili/e: trans žene diskriminisane na osnovu boje kože. Opširnije...
  • Kako pop muzika započinje dijalog o queer-u +

    Muzičari Grimes, Shamir i Angel Haze prozivaju koncept rodne binarnosti i definišu sopstvene identitete. Opširnije...
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6