Dragoslava Barzut, rezidentkinja PEN Centra BiH, za Oslobođenje govori o “književizmu”, LGBT literaturi, generacijskoj poetici i drugim temama
Dragoslava Barzut u Sarajevu boravi u sklopu rezidencijalnog programa koji PEN Centar BiH organizira uz podršku evropske književne mreže Traduki. Književnica i aktivistkinja rođena u Crvenki (Vojvodina) potpisuje zbirku priča “Zlatni metak” (2012), te roman “Papirne disko kugle” (2017). Zbirka je nagrađena priznanjem “Đura Đukanov”, dok joj je priča “Najduži je poslednji sat plus bonus track“ dobila prvu nagradu na regionalnom konkursu za kratku priču „Izvan koridora“ (2011). Za priču „Učim psa da se vozi sa mnom na biciklu“ dobila je treću nagradu na konkursu za najbolju queer priču u regionu (2016), a uredila je i zbornik lezbejskih kratkih priča sa prostora Ex-Yu „Pristojan život“ (2013). S Dragoslavom, koja večeras u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH predstavlja svoj opus, razgovarali smo o “književizmu”, poziciji LGBT književnosti, generacijskoj poetici i drugim temama.
Šta podrazumijeva “književizam”, termin koji ste jednom prilikom upotrijebili da opišete književni rad?
- Termin koji sam jednom prilikom skovala, književizam, zapravo znači da je bavljenje svakim vidom umetnosti aktivizam i da umetnost mora na sebe preuzeti odgovornost da ukazuje na goruće probleme u društvu i da se trudi da informiše što veći broj ljudi. U tom smislu, ona jeste duboko angažovana, samim tim i aktivistička. Razlozi su za mene duboko lični i politički. Aktivizam kao polje delovanja transformiše umetnost iz pasivne pozicije u aktivnu, ili kako bi to rekla Audre Lorde, “pretvaranje reči u akciju”.
Virginia Woolf je poziciju spisateljice ocrtala kroz zahtjev za “vlastitom sobom”, ali i vlastitom zaradom, te pronalaskom ženske književne tradicije. Kako u odnosu na ovaj davnašnji zahtjev shvatate vlastitu spisateljsku poziciju?
- Smatram da je pisanje posao od 8 do 4 i da tu zaista nema prostora da se radi bilo koji drugi posao. Pisanje iziskuje istraživački rad, odmor, posvećenost, a danas je, nažalost, bavljenje bilo kojim vidom umetnosti luksuz. Većina mojih kolega i koleginica nema tu privilegiju, uključujući i mene, tako da svi mi obično radimo sto poslova i vrlo nam je teško naći komad vremena da bismo se posvetili ozbiljnijem radu, odnosno pisanju.
Pitanje autentičnosti
Kada je u pitanju tradicija, postoje dva moguća odgovora. Za mene su važne svakako spisateljice koje nisu upisane u istoriju i nisu ušle u kanon, među njima posebno neoavangardno vojvođansko nasleđe, gde su važne Judita Šalgo i Katalin Ladik, potom generacija jezičke poezije u Beogradu oko Dubravke Đurić. Za mene je takođe važan i Neolit, odnosno Centar za novu književnost u Novom Sadu, gde sam prije desetak godina bila aktivna, tako da su to međugeneracijske i dijahronijski povezane celine. Rekla bih i da je feministička i queer teorija ostavila veliki uticaj na formiranje mojih stavova i onoga o čemu pišem.
Roman “Papirne disko kugle” objavljen je u istoj ediciji Red Boxa kao i knjige “Zovite me Esteban” Lejle Kalamujić i “Proleće se na put sprema” Bojana Krivokapića. Osjećate li bliskost sa ovim autorima na stilskom i tematskom planu, a u širem smislu, mislite li da navidjelo u zemljama regije izlazi jedan novi, “generacijski” književni izraz?
- Da, smatram da pišem vrlo generacijski. Osim Bojana i Lejle, toj bi generaciji mogli pripadati autori i autorke kao što su Lamija Begagić, Nora Verde, Jasna Dimitrijević, Bojan Babić... Čini mi se da prvi put imamo neka zajednička stilska obeležja i ključne motive, gde spadaju traume i posledice rata i preispitivanje identitetskih pozicija. Sličnost postoji i na nivou forme: to je jedan dokumentaristički, pseudoautobiografski stil, pri čemu svako od nas ima svoju autentičnost koja nas i čini individualnim autorima. Ja bih se složila sa kritikom da ova edicija Red Boxa jeste stilska i tematska generacija, koja se mora posmatrati u kontekstu zajedničkog kulturnog jugoslovenskog nasleđa.
Zbog čega je postupak pseudoautobiografije koji i Vi koristite, danas, unutar generacijske književnosti, toliko popularan?
- Tu se radi o autentičnosti i ličnom iskustvu. Ja sam u “Papirnim disko kuglama” koristila i događaje iz svog života kao građu, a pojavljujem se kao lik u želji da ispričam nešto što je važno meni, ali ne samo meni, budući da pripadam grupi koja trpi različite tipove opresije. To je bio način da se pozabavim ilustracijom sistemske nevidljivosti. To je bio moj način, da bar taj banalni slučaj koji oslikava sistemsko neprepoznavanje naših života i koliko su oni ustvari izbrisani. Gotovo da je celokupna perspektiva izbrisana, baš kao što su izbrisane i mnoge spisateljice iz različitih delova istorije. Zbog toga sam odlučila da u roman uključim čak i policijske beleške, iako u lirskoj formi, a trudiću se i u drugim rukopisima da koristim dokumentarnu građu.
”Papirne disko kugle” govore o ženskoj fudbalskoj ekipi, a donekle su zasnovane na intervjuima sa fudbalerkama koje ste prethodno radili. Na koji način Vas je inspirisala ženska strast prema fudbalu?
- Uradila sam desetak intervjua sa ženama koje su igrale fudbal sedamdesetih godina u Jugoslaviji. Meni su njihove sudbine i priče bilo vrlo zanimljive i pošto sam osjetila da postoji mogućnost da nikada neće biti ispričane, uzela sam na sebe da to učinim.
Anarhistički upad
To mi je delovalo kao dobar način da fudbal kao mesto agresije, huliganstva i fašizma transformišem u mesto ljubavi, i da fudbal upravo za te žene znači zajedništvo, solidarnost i lepotu života.
Junakinje romana, inače vrlo svjesne klasne pozicije, kreću se kroz gradove koji su bivša radnička naselja, opustošena privatizacijom i ekonomskim propadanjem, ali i dalje nose ime po propalim industrijskim divovima i postrojenjima. Da li je moguće te prazne označitelje ponovo ispuniti značenjem ili ih valja zaboraviti?
- To je naša zajednička priča: naša generacija prisustvuje tom procesu nestajanja i napuštanja fabrika, transformacije njihovih prostora, ali i svedoči nestanku reda i nastanku haosa u kojem ne možemo da se snađemo. U romanu postoji priča o nekadašnjoj šećerani i vremenu koje je bilo drugačije, možda lepršavije, bezbrižnije, ali uz red i rad. Livada na kojoj se deca igraju iz godine u godinu propada i transformiše se u mesto nasilja, iako je nekad bila mesto drugarenja. To su primeri motiva koji funkcionišu na intertekstualnom, interznakovnom i intergeneracijskom nivou: kada su, naprimer, autobuske stanice promenile naziv, ljudi bi i dalje koristili stari naziv, po postrojenjima koja više ne postoje. Mislim da je to neka vrsta podsetnika da ipak ne možemo da zaboravimo, ali ujedno i lepa metafora koliko su, ustvari, radnička prava važna i koliko su trenutno vrlo ugrožena.
I pored izrazito dokumentarističkog stila, odlučili ste da roman završite na nadrealan, gotovo fantastičan način. Zbog čega?
- Iako se zalažem za sistemsku borbu i verujem u sistemsku borbu, ipak sam se odlučila da napravim anarhistički upad na kraju romana, jer zaista unutar te birokratske zavrzlame, čak i kada dovedemo taj birokratski jezik do nivoa poezije, mi ne možemo ništa da uradimo. To je toliko apsurdna situacija da je nadrealna i da pokazuje da nijedna književnost ne može da bude toliko nadrealna i apsurdna koliko to može realnost. I to je bio moj neki, možda ne baš sjajan postupak, ali sam odlučila da imam “happy end”, makar to bilo nasilno i anarhistički.
Urednica ste zbornika lezbijskih kratkih priča s prostora bivše Jugoslavije “Pristojan život”. Kako biste definisali LGBT ili queer književnost?
- To je književnost koja vrši upad u javni prostor. Ona ne mora biti tematski određena, ali svojom inovativnim rešenjima hrabro progovara o onome što se dešava u društvu, poziva na solidarnost sa grupacijama koje nemaju moć. Za mene je to književnost koja čini stvari, pravi akciju - na to mislim kada kažem LGBT ili queer književnost. Tu ne mora da se nužno govori o emotivnoj i seksualnoj ljubavi između dve žene, ali može, jer je ta ljubav politička u kontekstima i društvima u kojima živimo. Ne bih se ograničavala na te etikete, ali nažalost, u kulturama gde ne postoji ni nulti nivo tolerancije prema različitosti, naročito prema drugačijoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, neophodno je da istupimo i da samim imenovanjem utičemo na promenu.
Izvor: Oslobođenje