Krosdresing - Geten

cross dressingU literaturi, gej muškarac, krosdreser, i lezbejka, krosdreserka, se obično prikazuju i opisuju poprilično različito. Kada se predstavlja gej krosdresing, dreg kvin (drag queen – muškarac koji oblači žensku odeću), je termin koji se najčešće spaja sa transseksualnim osobama koje su (ili žele), promenile pol iz muškog u ženski. Medicinska promena iz muškog pola u ženski smatra se “lekom” za “problem” krosdresinga. Međutim, kada govorimo o lezbejkama koje su krosdreserke, to se smatra načinom na koji one prisvajaju moć u društvu koje ograničava socijalnu pokretljivost žena.

Stavovi u devetnaestom i u ranom dvadesetom veku 

Spektakl vezan za krosdresing[1] počeo je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka, kada su doktori kao što je Ričard von Kraft-Ebing smislili nove termine uključujući i termin “transvestit” da bi klasifikovali osobe u skladu sa njihovom seksualnošću. Određivanje i imenovanje, ne samo što je stvorilo nove kategorije već i, kako Vern i Boni Bulog prikazuju u knjizi Krosdresing, seks i rod, ispunjava potrebu za kontrolom nad seksualnim ponašanjem. 

Razlog koji stoji iza kreiranja ovih kategorija je bio istorijski specifičan, a predstavlja odgovor na rastuću prisutnost krosdresera u velikim javnim skandalima. Krosdreseri su bili najviše poznati javnosti kao muške prostitutke koji su, kao redovni gosti Londonskih “molly houses”[2], obučeni kao žene promovisali svoju profesiju. 

Posebno je propaganda je uticala na lekare da postave hipotezu da je krosdresing jednostavno vizualizacija homoseksualnosti. Od tada je slika gej muškarca, krosdresera, ili dreg kvina, postala toliko jak simbol muške homoseksualnosti da upotreba termina krosdresing, često izostavlja krosdreserke, ili buč žene, u potpunosti.

Pre svega, ovo može da se dovede u vezu sa potpunim brisanjem ženske seksualnosti, želje i žudnje od strane našeg patrijarhalnog društva, ali takođe i ilustruje značajnu razliku koju pol stvara kada govorimo o predstavljanju krosdresinga i stavovima o njemu.

Predstavljanje dreg kvina

Dreg kvinovi se obično opisuju kao ludi (prirodno ili zbog uticaja droga) i ne baš dubokoumni. Georgeta u knjizi Poslednji izlaz za Bruklin Huberta Selbia Juniora iz 1964. godine, predstavlja tipičan primer dreg kvin ličnosti. Ona je “fensi queer žena koja se ponosi ... nošenjem ženskih gaćica, ruža za usne, šminke za oči (što uključuje ponekad zlatni i srebrni sjaj na kapcima), dugačkom kovrdžavom kosom, izmanikiranim i ispoliranim noktima, nošenjem ženske odeće sve sa jastućićima obloženim grudnjakom, visokim potpeticama i perikom... i sa povremenim nošenjem uložaka za menstruaciju.” 

Kao i većina dreg kvin likova, Georgeta je zaljubljena u muževnog muškarca, stalno je depresivna i umanjuje bol alkoholom i drogama. 

U liku Georgete, Selbi naglašava još jednu karakterističnu osobinu koja se stalno vezuje za dreg kvinove: mizoginija. Za Georgetu, žene su smetnja ili konkurencija, koje odvlače pažnju koju bi ona trebala da dobija od muškaraca.

“Istorija” Pitera Akrojda o transvestitizmu i dregiranju, u knjizi Doterivanje, slaže se sa Selbijem da gej dreg kvin “je mizoginičan i po poreklu nastanka a i sa namerom” i da “karikira i ismejava žene”. 

Akrojd ističe jednakost između gej dreg kvina i mizoginije tako što definiše termin transvestizam kao krosdresing heteroseksualnih muškaraca, što navodno nije mizoginično zato što “današnji muški transvestit želi da stvori makar iluziju ženskosti (i to) za njega, pa ženska odeća predstavlja ozbiljno izražavanje (njegovih) tendencija prema fetišizmu i anarhizmu”.

Zablude

Da upotpunimo Akrojdovu logiku, gej dreg kvin znači želi da postane žena, ali ta žudnja nije “ozbiljno izražavanje” kao kod (heteroseksualnih) transvestita; i upravo ta želja da se postane ženom ismejava prave žene. Akrojdova zabluda da dreg kvinovi pokušavaju da budu prave žene nije retkost; to je ideja napumpana od strane opšte kulturne anksioznosti koja se navodi kad god neko narušava polne kodove. “Objašnjenje” dreg kvinova koje kaže da žele da budu žene učvršćuje našu polnu binarnost – svako jeste, ili želi da bude, ili muškarac ili žena – i takođe potvrđuje prirodnost heteroseksualnosti. 

 Hirurški transsekualizam kao “lek” 

Način da se ispravi realnost egzistencije kao muškarca je već bio poznat kada je objavljen Vrajtov roman. Hirurški postupak da bi se “ispravili” oni koji “pate od ekstremnog transvestitizma,” ili oni/e koji/e su osećali/e da su se rodili/e sa pogrešnim polom, čak je prethodio medicinskom terminu za to “stanje,” transsekualizam, koji je prvi put upotrebljen 1949. godine u članku Davida O. Koldvela. 

Taj termin je, međutim, brzo postao poznat široj javnosti zbog “slučajeva” transseksualaca (iz muškog pola u ženski) kao što su Kristina Jorgnenson, Jan Moris i Rene Ričards, pedesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Ne samo što su Jorgenson, Moris i Ričards postale glasnogovornice za transrodnu zajednicu, već su njihovi životi i operacije postali novo medicinsko savremeno predstavljanje muškog gej tela.

Subverziranje konvencionalnog prikaza dreg kvina 

Poljubac žene pauka Manuela Puiga iz 1976. godine, takođe prikazuje na uobičajen način dreg kvina ali upravo da bi mogao da taj prikaz subvertira. Radnja romana se dešava u zatvoru u Buenos Ajresu, i fokusirana je na odnos između Valentina, mladog marksističkog aktiviste, i Moline, starijeg dreg kvina, koji dele ćeliju. 

Molina sebe smatra ženom: “Za moje prijateljice i za mene, mi smo stopostotne žene. Mi nismo u tome zbog tih malih igrica – to je isključivo za homose. Mi smo normalne žene; mi spavamo sa muškarcima.” 

 Kao i Georgeta, Molina svake večeri izvodi performans za Valentina, prisećajući se starih filmova koje je gledala. I ona se identifikuje sa poznatim i glamuroznim heroinama filmova koje pripoveda, često uživajući u opisivanju detalja haljine ili frizure heroine. 

Međutim, Molina uveliko odstupa od karakterističnog grotesknog preterivanja. Njen govor nije afektiran; ono što ona kaže nije zasenjeno načinom na koji to kaže. Puig takođe sprečava Molinu da postane vizuelni spektakl. Zbog toga se naracija ovog romana sastoji skoro potpuno od dijaloga između Moline i Valentina, nema opisa Molininog tela. Nema perika i visokih potpetica. Samo Molinine reči. 

Lezbejka – krosdreserka

Transseksulani striptiz i druge konvencije kada je u pitanju naracija o dreg kvinovima su nametnute od strane prirodnosti ispoljavanja muškosti. Ta normalnost je isto ono što čini krosdresing za lezbejke normalnim, ili teškim za određivanje kao krosdresing uopšte.

Žene (je)su “krosdreserke” svaki dan. Nose pantalone, odela, kravate i druge tradicionalno muške odevne stvari, ali performans žena koje se oblače kao muškarci nije isti kao onaj kada se muškarci oblače kao žene. U literaturi, nošenje muške odeće nije problem, problem je šta može to da nagovesti, kao što je prikazano u romanu Pejšens i Sara Izabel Miler iz 1969. godine. 

Radnja romana se odigrava 1816. godine i bavi se odnosom između Pejšens Vajt, situirane neudate žene, i Sare Dovling, ozloglašene zbog njenog muškog izgleda. Sara prvi put upozna Pejšens kada joj isporuči drva “obučena baš onako kakva joj je i reputacija, u čizmama, kratkim pantalonama, kožnom kaputu, krznenim rukavicama i šeširom sa šalom vezanim preko, da bi joj pokrio uši.” Kada Pejšens pozove Saru na večeru, njena ljubomorna snaja kaže: “Onda može da ode kući i da prvo obuče haljinu... piše u Bibliji. Što ona ne bi znala”. 

Reakcija na odnos koji se razvija između Pejšens i Sare je slična i u porodici Dovling. Kada se Sara poveri sestri Rejčel o svojim osećanjima prema Pejšens, Rejčel zajedljivo odgovori: “Ranije sam brinula za tebe. Da te nijedan muškarac neće imati. Nikad nisam mislila da treba da brinem o tome da ćeš misliti da si muškarac.” Saru otac, koji ju je naučio da radi kao muškarac na farmi, tuče, pokušavajući tako da je odvrati od bega sa Pejšens.

Ali kada Sara odluči da ošiša kosu na kratko da bi uspela prođe kao muškarac, “niko me nije zaustavio. Samo su stojali pored i gledali (dok je sekla), kao kad gledate tuču ali se držite po strani”. Jedino nisu odobravali ono što pretvaranje označava, s obzirom na njen odnos sa Pejšens.
Pejšens je jedina koja ima problem sa Sarinim izgledom. Kada počnu da planiraju da pobegnu iz grada zajedno, Pejšens razmišlja: “Ima dovoljno vremena da je naučim da je bolje biti prava žena nego imitacija muškarca, i da kada neko izabere ženu to je zato što više voli žene”.

Iako se lezbejka, koja je krosdreserka, ne “ponižava” zbog svoje želje da izgleda kao muškarac, zbog prednosti koju time dobija u patrijarhalnom društvu, ona ipak nije oslobođena stigme medicinskih klasifikacija. 1886. godine, Ričard von Kraft-Ebing podelio je lezbejke u četiri kategorije prema stepenu ispoljavanja muškosti, gde kategorija sa najvećim ispoljavanjem muškosti iliti “muškobanjasta lezbejka” predstavlja “ektremni stepen izopačene homoseksualnosti.”

Ipak, želja muškobanjaste lezbejke da oblači mušku odeću ne kritikuje se u potpunosti. Pretpostavka koja stoji iza klasifikacija Kraft-Ebinga i drugih medicinskih spisa tog doba je da biti muškarac jeste bolje.

Inverzija roda kao osnaživanje

Ester Njuton primećuje da je za žene inverzija roda i samim tim “moći” koju imaju muškarci, istorijski osnaživalo lezbejke, feministkinje. Mnoge žene su bile inspirisane poznatim muškobanjastim lezbejkama, uključujući Gertrudu Stajn i Vitu Sakvil-Vest. Ali nema većeg simbola za muškobanjastu lezbejku od protagonistkinje, krosdreserke, Stefana Gordona iz romana Izvor samoće (The Well of Loneliness) Redklif Hola iz 1928. godine. 

“Krosdresing” za Gordona, nije samo u odeći, već počinje sa njenim “uski kukovi i široka ramena” telom, izvorom njenog “muškobanjastog” ponosa. Njeno androgeno telo, međutim, je takođe i izvor njene otuđenosti: “Te noći gledala se u ogledalu i dok je to radila, mrzela je svoje telo sa njegovim mišićavim ramenima, malim čvrstim grudima i vitkim sportskim slabinama. Celog svog života mora da vuče to svoje telo kao monstruozni okov nametnut njenom duhu”. 

Za Gordona, krosdresing nije maskarada; to je za nju/njega prirodno kao i sama “inverzija”. Hol argumentuje da religiozno i socijalna tolerancija i kraj homofobije, leže u njenoj prezentaciji homoseksulanosti (i krosdresinga) kao prirodnog stanja. Ali, kao što prigodan naslov romana nagoveštava, njen trud na kraju nije pripovedanje trijumfa.

Roman Virdžinije Vulf Orlando iz 1928. godine, takođe ima poučne ciljeve, iako su oni umanjeni satiričnim načinom pisanja. Sa podnaslovom “biografija”, roman prati život heroja/heroine, od njegovih/njenih 16 godina, 1586. godine, do njenih “36 godina” negde 342 godine kasnije, u 1928. godini.

Za razliku od Sare, Orlando zaista promeni pol, ali isto tako nasuprot Sari, Orlando je dečak i na početku priče. U Vulfovoj satiričnoj “transseksualnoj” fantaziji, međutim, Orlandova promena nije nikakav “lek” za bilo šta i dešava se bez imalo truda i napora: “Protegao se. Izdigao se…on je bio žena”.

Njegova/njena transformacija bez ikakvog napora je Vulfovoj glavna okosnica u Orlandu: “Premda su polovi različiti, oni se mešaju. U svakom ljudskom biću kolebanje između dva pola se odigrava, i često samo odeća je ta koja odražava muškost ili ženskost, dok se ispod pola nalazi sasvim suprotno od onoga što je iznad”.

Njena namera ovde je dalje objašnjena u beleškama Dnevnik spisateljice, koje sugerišu da “Vita (Sakvil-Vest) bi trebala da bude Orlando, mladi plemić.” Ipak, samo zato što je Orlando zasnovan na biseksualnoj ženi, krosdreserki, čiji život je pomogao da se definiše mitska muškobanjasta lezbejka ne znači da Orlando živi život koji ga/je zadovoljava i ispunjava. Onog trenutka kad postane “žena”, Orlando gubi svu kontrolu svog bogatsva i autonomije koju je imao kao “muškarac”.

Šta bi trebalo da mislimo o takvom gubitku moći? Da li nam lik Orlanda sa jadom govori da na kraju krajeva muškarci poseduju društvenu moć i da niko nikada ne bi trebalo da želi da bude žena zbog njene društvene nemoći? Ili, pošto je roman inspirisan Vitom, treba da tumačimo Orlanda kao muškarca u kojeg se krosdresira Vita Sakvil-Vest? 

Da li roman onda dokazuje da lezbejka krosdreserka nikad ne bi trebalo da otkrije svoj pravi pol? Vulf nam nikad ne dozvoljava da se dovoljno približimo romanu da bismo došli do odgovora. Uprkos veselom Orlandu, roman Virdžinije Vulf na kraju nije previše daleko od Izvora samoće.

Krosdresing u buč - fem odnosima

Ekonomski razlozi i socijalna pokretljivost su teme koje se ponavljaju u delima o lezbejkama, krosdreserkama i o buč-fem odnosima. Roman Lesli Fajnberg Stone Butch Blues[3] iz 1993. godine istražuje ljubavne odnose u buč - fem zajednicama kroz pripovedanje Džes Goldberg, koja odrasta među radničkom klasom Bafala (u državi Njujork). Ismevana zbog njenog androgenog izgleda, prebijana od strane oca, i silovana od strane ragbi zvezde srednje škole, napušta kuću sa 15 godina u potrazi za osobama koje su joj slične, drugim “on-ona”[4]

Kao i Stefan Gordon, Džes ima muško ime i rođena je sa karakteristikama muškog tela. Kao i u Izvoru samoće, Stone Butch Blues, hronološki prati ulogu koje telo igra u životu protagonistkinje/protagoniste i kako utiče na izgradnju njenog/njegovog identiteta. 

Džes nađe druge “on-ona” osobe i oseti se manje izolovanom/im ali veruje da je jedini način izlaska iz njene/njegove situacije da definiše svoj pol na način na koji je to uradio njen prijatelj Grant, hormonima i operacijom - uklonivši grudi. Ubrzo ipak shvata, da hormoni i operacija nisu rešenje koje on/a želi. 

Ako išta, više je usamljena i nesigurna nakon toga. Operacija i hormoni menjanju jedini identitet koji je ikada znala, identitet “bučice”. Više ne može da nađe fem lezbejku u barovima i stalno mora da menja poslove, plašeći se da će neko otkriti da nije stvarno muškarac. Tek kada se preseli u Njujork, počinje da otkriva sebe.

Džes nailazi na naslov u starim novinama u biblioteci “Otkriveno tek nakon smrti batlera, da je bio žena” i otkriva istinu: “Sada znam da je postojala još jedna žena na ovom svetu koja je donela istu komplikovanu odluku… koju sam i ja doneo”.

Takođe se prepozna i u svojoj susetki Rut: “Mogao sam prepoznati da joj iskazivanje ženstvenosti nije bilo lako. Ne samo zbog njene velike Adamove jabučice ili velikih koštavih ruku. Već zbog načina na koji bi spustila pogled dole i brzo se udaljila kad bih joj se obratio”.

Kao i Stefan Gordon, koja se ogleda u ogledalu, Džes “je video/la sebe”. Ali telo koje je Džes video/la nije bilo “monstruozni okov” već još jedna/an “on-ona”, koje on/a voli. Kroz svoj odnos sa Rut, Džes pronalazi snagu da bude sretan, da ima nadu.

Zaključak

I Stone Butch Blues i Pejšens i Sarah nude retko zadovoljstvo. Krosdreserke dobijaju svoju/svog “ženu”/”muškarca” na kraju. Oba romana takođe nude kraj gde se likovi uzdižu iznad “pravila” transrodnog ljubavnog odnosa za koje Kerol Kuper tvrdi da “predstavljaju istopolnu verziju dinamike dominantnog muškarca i potčinjene žene”. Pejšens i Sara, dve “žene” i Džes i Rut, dvoje “on-ona”, ruše konvencionalno pripovedanje o krosdreserima/kama izazivajući ga.

Dreg kvin likovi retko imaju tu sreću. Izuzev u nekoliko slučajeva, jedino zadovoljstvo u knjigama za gej krosdresera jeste u performansu. 

Sloboda koju Molina i drugi gej likovi, krosdreseri, osećaju kada su “žene” i skromni životi koje vode Sara ili Džes kao “muškarci”, ne bi li stvorili život za sebe, i za osobe koje vole, ilustruju suštinsku razliku između gej krosdresera i lezbejki krosdreserki.

U literaturi, gej krosdreser oponaša umeće ženskosti. Ona teži da preuveliča pojam ženskosti do glamoroznog spektakla i nastoji perfektnom držanju tela. Nasuprot tome, lezbejka, krosdreserka, ima cilj da ne bude primećen, da prođe, da ne bude otkriven pre smrti. On želi da živi svoj život, ona želi da živi i ponovo proživi taj magičan trenutak.

Izvor: Cross-Dressing, glbtq.com

Prevela i priredila: Lana

-------------
[1] Nošenje odeće karakteristične za suprotan pol
[2] Molly (u prevodu mekušac, mamina maza) houses: arhaična engleska reč za gostionu ili privatnu sobu gde su se homoseksualni i transrodni muškarci okupljali.
[3] Pročitajte odlomak iz romana
[4] He-she ili s-he – neutralna zamenica koju koriste osobe koje ne žele da se uklope u tradicionalno binaran sistem

Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore