Naše emocije u javnom prostoru - Geten

circles yellow71LGBT ZAJEDNICA, osećamo se sigurno i snažno: Kako se sistematski pripremamo za Prajd?

Uvod:  Prajd marševi na Balkanu 

PARADE PONOSA su ulične proslave ljubavi lezbejki, gej muškaraca, trans i queer osoba. Prva Parada ponosa u svetu održana je u Njujorku 28. Juna, 1969. Do sada su Parade ponosa bile organizovane na svim kontinentima, u više od 55 zemalja, u oko 400 gradova. Na Balkanu, Parade ponosa su organizovane u Beogradu, Zagrebu, Splitu, Sofiji, Budvi, Podgorici.  Od balkanskih zemalja, proslave ljubavi bez straha održavaju se u Atini - sedma godina, sa oko pola miliona ljudi na ulicama, i u Solunu drugi put 2013.  Sve ulične proslave Ponosa uspeh su dugogodišnjeg rada hrabrih aktivistkinja i aktivista pokreta za ljudska prava lezbejki, gej muškaraca, trans i queer osoba.

Na našem području, prve aktivnosti počele su osamdesetih u Sloveniji, a nakon toga u Hrvatskoj i Srbiji.  Sada je pokret aktivan i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu i Albaniji.  Međutim, političke elite aktivno daju prostor ultranacionalistima da zastrašuju LGBT aktiviste i ovakve manifestacije. Pro-nacionalističke političke partije i religijske institucije na Balkanu proizvode militarističke i nacionalističke vrednosti - koje su uvek seksističke i homofobne kampanje i zastrašivanja građanki i građana.

U našem regionu, organizovano nasilje nad LGBT osobama počelo je 2001. na prvom Pride-u u Beogradu, zatim se u manjem obimu nastavilo na prvom Zagreb Pride-u 2002, na Queer Beograd Festivalu u Beogradu i Sarajevu 2008, Pride-u u Beogradu 2010, Split Pride-u 2011, Budva Pride-u i Podgorica Pride-u 2013. Nasilje se ispoljava kroz: verbalne pretnje, vređanje, zastrašivanje preko interneta i medija, masovna organizovana pojavljivanja ultranacionalista-navijača, izvikivanja izraza mržnje, bacanje predmeta na  povorke, bacanje petardi, dimnih bombi, kamenica, fizičke napade i u poslednje vreme kroz kontramanifestacije kojima se slave „porodične vrednosti“.

U ovoj informativnom tekstu zabeležena su iskustva korisna za sistematsku pripremu onima koje-i su odlučile-i da izađu na ulicu na Prajd parade u zemljama u regionu u kojima ultranacionalisti najavljuju nasilje.

Uvod:  emocije su važne

Ako planiramo da izađemo na javne manifestacije u kojima postoji mogućnost da ćemo osećati strah, evo nekih osnovnih znanja o emocijama koje nam mogu biti od pomoći:

- sve vreme osećamo

- osećati je dobro - naše emocije su naše blago

- svaka emocija je dragocena, jer je naša

- važno je prihvatati svoje emocije – to je proces koji traje za ceo život

- nasilje proizvodi stres ili traumu - obično emocije koje su posledica toga su: strah, panika, bespomoćnost, krivica, sramota, osećanje inferiornosti, situacija poniženja, ljutnja, bes, tuga.

- odgovorno ispoljavanje naših emocija je dobro za nas kao i za zajednicu.  Za nas: zato što je isceljujuće za našu dušu, a za zajednicu, jer govori da smo snažne, jer ispoljavamo emocije i tu smo zajedno sa svojim strahovima, bolom, ljutnjom -- na ulici smo i suprotstavljamo se organizovanoj mržnji.

- odogovorno ispoljavanje emocija znači ispoljavanje emocija na način kojim ne ugrožavamo druge.  To je hrabro. Recimo, ako plačemo to je dobro.  Ako smo ljute na nasilje možemo vikati.  Ako smo u strahu možemo pitati nekoga da li može da nas drži za ruku.  Dobro je pitati druge za podršku, dobro je biti pitan-a, to samo govori o tome da smo snažne-i i asertivne-i.

- važno je znati da su osobe koje su prvi put na Paradi ponosa, ili su iz drugih gradova sa  patrijarhalnim iskustvom, ili su iz višestruko diskrminisanih grupa – posebno osetljive.

PRE ULICE

Dobro je dopustiti svojim osećanjima da jednostavno postoje.

Priprema, detaljna

-  podsećamo se kako obično reagujemo na javnom mestu ako dođe do nekog nasilja. Svako reaguje različito, a za nas je važno da unapred identifikujemo moguću reakciju na strah:  neko se ukoči, neko ima potrebu da beži, nekome idu suze, neko bi da se tuče... itd. Sve ove reakcije su dobre.

-  ukoliko su nam rekacije na strah nasilne, dobro je unapred osmisliti kako da ispoljimo agresiju, a da ne budemo nasilne prema drugima oko nas.  Možemo osmisliti radnje koje će biti podržavajuće za sve, recimo mahati zastavom duginih boja koja zahteva puno telesnog angažmana, ili  pevati glasno osnažujuće pesme, ili ponavljati osnažujuce slogane, ili lupati bubnjeve svom snagom.

-  dobro je unapred se dogovoriti sa nekom od prijateljica –prijatelja u vezi sa tim kako ćemo međusobno podržavati jedno drugo, a u odnosu na svoje različite reakcije.

-  dobro je dogovoriti se sasvim precizno šta ko očekuje od druge-drugoga ako krene nasilje.  Strah je normalna emocija kad smo u prisustvu nasilja.  Na primer, neka-o želi da je druga osoba drži za ruku, ili da samo pita kako si, ili da bude u blizini, a kad želi da ode dalje da joj se javi... itd.

- na primer, u prirpemi za Split Prajd 2012, bilo je reči da će možda biti nasilja, par aktivisktinja se unapred dogovorilo sa prijateljicama koje su bile voljne da se drže za ruke u slučaju da ih uhvati strah. Sam dogovor je već ublažio strah, a i za vreme povorke one su se sve držale za ruke što je pokrenulo simpatije okoline i mnoge pozitivne reakcije drugih. 

-  ako se niste dogovorile-i unapred sa nekom od prijateljica-prijatelja, možete to učiniti na samom početku manifestacije. Obično ima vremena za dogovor. Nađite osobu od poverenja da vam bude blizu.

-  deo pripreme je i dogovor sa onima koji neće izaći na ulicu, koji će gledati TV, biti na internetu, slati poruke preko mobilnog telefona ili posmatrati događaj iz drugog ugla i podržavati nas.  Njihova podrška je jednako važna tamo - kao i onih među nama.

-  ponudite se da vi budete osoba od poverenja drugome. Naš strah se može kontrolisati i tako što ćemo se brinuti za druge. 

-  iskustva su pokazala da može biti važno da se ponese neki predmet ili deo odeće koji nas osnažuje i podseća na energiju dobronamernosti prema samoj sebi.  Imamo puno primera tog tipa, na primer, jedna lezbejka je svake godine na Split Prajdu nosila lezbejsku zastavu preko ramena, koja je s jedne strane štitila, a s druge joj davala snagu, neki su nosili omiljene kape koje su ih štitile od kamenica i pružale snagu...

Priprema, spoljni izgled

-  odeća: dobro je unapred smisliti šta nam je važno, kako hoćemo da izgledamo na dan Ponosa. Naš izgled je politički stav, ali isto tako može biti i naša zaštita:

iskustvo nekih aktivista-aktivistkinja je da žele da se obuku na uličnoj LGBT manifestaciji baš tako kako nikad ne mogu u homofobičnoj svakodnevici, sa svim oznakama, lančićima, bedževima, itd.  Druge-i žele da ih niko ne prepozna i zato koriste npr. tamne naočare, ili se uviju u zastave, ili se obuku drugačije od svog uobičajenog izgleda, šminkaju se, itd.

- obuća: iskustvo nekih je da im je važno da obuju ravne cipele, patike ili čizme, jer im to daje sigurnost, a i spremni su da trče ako zatreba.

- glava: nekima je kapa ili marama važna za manifestacije, jer ih štiti od sunca ili od tvrdih predmeta koje nekad nasilnici bacaju na nas. Neke vole da iscrtaju lice bojama ili karminom.

- fiziološke potrebe: pre odlaska na javne manifestacije dobro je isplanirati sve što nam je potrebno u odnosu na jelo, piće, hladnoću ili vrućinu, itd.

- torbe - ranci:  važno je isplanirati da li ćemo nositi torbu/ranac koji nam neće smetati, a može nam koristiti za sve što nam treba, ili sve što nam treba imamo u džepovima.

- mobilni telefoni: važno je pripremiti telefone sa dovoljno kredita za telefoniranje i poruke, ili dogovoriti se sa ekipom koja sedi pred televizorom kada da nas nazove.

Podsećamo se da smo na ulici u svoje ime, ali da istovremeno i predstavljamo svoju LGBT zajednicu

Priprema, mentalna

- mentalna priprema za manifestaciju je važna. Nekad se ona sastoji u tome da se smisli rečenica koja nas osnažuje.  (Na primer, govorimo u sebi ili na glas: „Gej je OK“, „Lezbejska sreća je najveća“, „Kvir je kul“  i sl.) 

- međunarodna iskustva su pokazala da su sve vrste priprema primarne i ključne za osećaj sigurnosti u nesigurnoj okolini.  Na primer, izbor letaka koje delimo, natpisa koje nosimo, upotreba pištaljki, planiranje sa kime ćemo hodati, u kom delu kolone hodamo, napred da nas fotografišu ili pozadi da nas manje vide... itd. Isto tako, važno je da unapred znamo kojim ulicama ide kolona i ko su osobe iz organizacije.

- iskustvo je pokazalo da je dobro unpared isplanirati s kime i gde ćemo otići posle ulične manifestacije.

- za organizatore je važno da znaju da je potrebno posvetiti posebnu pažnju aktivistima iz malih mesta, konzervativnih zemalja i problematičnih sredina.

- podsećamo se da je Parada ponosa naše ljudsko pravo, i da će istorija pokazati da smo mi u pravu.

Naše prisustvo na ulici je politički čin

NA ULICI

Ako dođe do nasilja i mi smo u intenzivnim emocijama:

- odlučimo šta je sigurno uraditi u tom trenutku: stajati na istom mestu, skloniti se...

- zapažamo ono što osećamo u tom trenutku bez suđenja ili analiziranja svojih osećanja.

-  dišemo sa svešću o svojim osećanjima.

-  dobro je dopustiti osećanjima da samo postoje tu gde jesu. Ne moramo ništa raditi  sa njima, samo prihvatiti da je to ono što osećamo i pričati o tome. Sve što je u našem telu je dobro. Na primer, svesne smo da nam srce kuca brže, da nam je disanje uznemireno, da nam se ruke znoje... i znamo da je to sve normalno.

- odgovorno ispoljavamo svoja osećanja - tako da ispoljavanje ne ugrozi druge. Ako npr. osećamo bes i imamo potrebu da ga izbacimo, to ne znači ući u tuču i obračun sa policijom ili nasilnicima kako bismo se rešile-i te emocije, ali možemo reći na glas ono što imamo potrebu da im kažemo.

- ako nam se plače, dajemo sebi dozvolu da plačemo.

-  možemo sebi da kažemo reči koje nam je potrebno da čujemo u tom trenutku, na primer: „Ja sam dobro, ja sam na sigurnom“.

-  ne reagujemo nasiljem na nasilje, jer to neće promeniti situaciju.

-   hodanje pored osoba koje imaju javnu moć može da nam da osećanje sigurnosti, na primer pored političara, stranih gostiju ili javnih ličnosti.

-  koristimo informacije/podršku od onih sa kojima smo u kontaktu preko telefona a koji nisu sa nama u koloni.

POSLE ULICE

- unapred se dogovoriti tako da po završetku manifestacije ne ostanemo same-i, da znamo s kim i gde  ćemo otići da porazgovaramo. Važno je da je prostor (kafić, stan), u blizini dešavanja, ali i da možemo slobodno da razgovaramo.

- iskustvo je pokazalo da je nakon manifestacije važno sastati se sa prijateljicama i prijateljima (aktivistkinjama-ima) u cilju razmene iskustva.  Najbolje ćemo znati šta treba uraditi sledeći put tako što ćemo razgovarati o tome šta se dogodilo na Paradi ponosa, šta smo uradile-i, šta osetile-i, šta su naša iskustva, šta smo ovog puta naučile-i.

- emocije koje su nam se javile na ulici obično su naše emocije od pre. Ako smo doživele jak strah, to osećanje se može zadržati i dugo posle događaja. Važno je da naše emocije uzmemo ozbiljno, da tražimo podršku, pričamo, čitamo, organizujemo konsultacije ili radionice.

- nagradimo sebe za hrabrost za učešće u istorijskom događaju.

Autorke teksta: Lepa Mlađenović i Sunčica Vučaj
Konsultacije za lezbejke:  Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Izvor:  konsultacijezalezbejke.blogspot.com

amazonka