Pokvirivanje socijalizma: Intervju sa Alanom Sirsom - Geten


kvirrevolutionPred vama je intrevju sa Alenom Sirsom, queer aktivistom, autorom, i profesorom sociologije na univerzitetu Rajerson u Torontu, koji je objavljen na vebsajtu
The North Star. Sirs je autor izdanja ”Queer in a Lean World” i “Queer Anti-Capitalism: What’s Left of Lesbian and Gay Liberation?”  Intervju, vođen juna 2013, bavi se istorijom pokreta za oslobođenje gej osoba, podelom između mejnstrim pokreta za gej prava i radikalnih queer-ova, konstrukcijama roda i seksualnog identiteta u kapitalizmu, i odnosom socijalista/kinja prema politikama roda.


Živimo u zanimljivom (i zastrašujućem) trenutku kada smo svedoci/kinje napada na skoro sve pobede koje su radni ljudi izvojevali u najmanje poslednjih pedeset godina. Jedan čudan izuzetak u svemu tome predstavlja napredak u polju bračnih i građanskih prava za gej i lezbejske parove u mnogim državama SAD i  ključnim imperjalističkim zemljama. Pa ipak, iako možemo da slavimo rušenje mnogih zakonskih prepreka ka jednakosti, moramo paziti i na cenu koju je asimilacija donela gej zajednicama, odnos pokreta sa ostalim progresivnim borbama, i na kraju, kako i koliko je asimilacija u skladu sa radikalnim idejama o rodu i seksualnim slobodama.

TE: Počela bih sledećim: možete li da definišete šta je to gej u odnosu na queer identitet, i na koji način se ta dva razlikuju?

Kada sam se ja autovao sedamdesetih, reč gej je bila naša reč. Ta reč je izašla iz pokreta, kao otpor prema reči homoseksualac, na koju se gledalo kao na neku vrste medicinske kategorije, i to one patologizujuće. Gej je bilo samodređenje i to pozitivno, samoproklamovano, i tako dalje. Kada sam se autovao prvi put, neke lezbejke i mnogi gej muškarci smatrali su da je termin gej inkluzivan i kada su žene u pitanju. Prilično brzo je lažna inkluzivnost termina gej postala problem, i ubrzo su ljudi počeli da koriste lezbejke i gejevi/lezbejski i gej mnogo češće, kako bi ukazali/e na to da gej nije inkluzivan termin i da je to termin koji se primarno odnosi na muškarce; dakle žene su koristile reč lezbejka/lezbejski. To je bio moj prvi veliki korak u lingvističkom smislu.

Drugi se desio kasnih 80ih, i proistekao je iz AIDS aktivizma, koji je postajao sve militantniji kao se epidemija širila. Najpre je militantni odgovor izostao, ali kako sida nije nestajala, a poricanje i tišina oko nje se nastavljali (muk odnosno saradnja sa vladom mnogih mejnstrim gej i lezbejskih organizacija), desio se novi potez koji je imao veze sa kolektivima ACT-UP i AIDS Action Now in Canada, a posebno sa Queer Nation. Što se tiče mene lično, bilo je to baš u vreme Queer Nation-a da sam prvi put čuo za izraz queer.

kvirresistQueer je već tada definisao sebe u odnosu na ideju da je gej nešto normalizovanomejnstrim gej organizacije su u to vreme postajale sve više mejnstrim. Ali to je takođe bio i način da se prepozna da gejevi i lezbejke pričaju samo o određenim aspektima rodno i seksualno nekonformirajuće zajednice. Bilo je i onih, posebno recimo trans osoba, koje su odigrale ključnu ulogu u Stounvolskoj pobuni, i koje su bile deo pokreta od samog početka, koliko je to uopšte bio pokret. Do kraja 80ih javilo se još više rodno-normativnih elemenata kod termina gej i lezbejka. Čak je rodno nekonformiranje, kao deo zvaničnog identiteta, počelo da formira nove oblike maskuliniteta, umesto da ga dovodi u pitanje: gej muškarci su učili strejt muškarce kako da kupuju, ali to nikako nije uticalo na remećenje već postojeće predstave o maskulinitetu. Termin queer je dakle predstavljao protest protiv izraza gej i lezbejka, koji su postali toliko mejnstrim i koji su izostavljali i isključivali mnoge druge osobe iz svojih defenicija.

Međutim, postoji i zabuna oko tog termina, zabuna koje sam postao svestan pre nekoloko godina, kada sam proveo neko vreme sa sindikatom kanadskih radnika/ca iz autoindustrije, na konferenciji za lezbejke, gej, biseks, transrodne i queer članove/ce. Upotrebio sam reč queer u svom obraćanju nekoliko puta, i nakon izlaganja prišla mi je žena koja mi je rekla kako je ljuti kada ljudi koriste reč queer, jer se ona toliko borila da nauči svoju braću i sestre iz sindikata da je taj termin neprihvatljiv i uvredljiv, a ja ga tako olako koristim. Hoću da kažem da je to termin koji funkcioniše u nekim krugovima, a u nekim drugim ne. Na neki način to je termin koji uključuje, a na drugi isključuje. Isto je sa terminom obojeni. Čini mi se da je pokret unutar univerzitetski orijentisanog kontekstarazvio neku vrstu specijalizovanog žargona, što je karakteristično za mnoge akademske discipline, i to funkcioniše kada su neki važni koncepti u pitanju, ali s druge strane, često nema nikakvog efekta van tih krugova.

TE: Još jedna stvar mi pada na pamet, a nadovezuje se na ovo o čemu ste sad pričali.  Stalno se puno piše i ima mnogo novih stvari iz oblasti queer teorije, ali kako se to onda povezuje sa stvarnim svetom i životom, svakodnevnim životom u SAD? Kako onda uzeti taj jezik i načiniti ga inkluzivnim ne samo za ljude koji imaju sve te različite identitete, koji potpadaju pod queer, već i za saveznike/ce i one koji/e žele da sarađuju s nama, a da ih na ovaj način ne odgurnemo od sebe?

Jedna od stvari koja će imati uticaja na to o čemu govorite je sledeća promena – kada rod i seksualno oslobođenje ponovo postanu pokret. Kada nema pokreta, manje brinemo o tome kako bilo koga ubediti u bilo šta, pa naši politički termini mogu da postanu pre test toga imamo li određene preduslove ili ne, nego termini koji mogu da pokreću mase. O tome treba više razmišljati kada gradimo pokret i gradimo veze koje su stvarno bitne.

Siguran sam da ovde u Kanadi imamo više formalnih prava nego u SAD, a to su eksplicitno lezbejska i gej prava: brak, beneficije na radnom mestu, takve stvari. Mnogo toga ima direktne veze sa načinom na koji se sindikalni pokret u Kanadi od ranih 80ih pa nadalje zaista zauzeo za gej-lezbejska prava. Sve je to zahtevalo mnogo zajedničke borbe i savezništva, tako da kada je kanadski sindikat poštanskih radnika stupio u štrajk 1981, zahtevali su punu platu za žene na porodiljskom odsustvu i zabranu diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije na radnom mestu. To nije bilo zbog toga što je to bio primarno queer sindikat, ne! Bilo je to zbog toga što su ljudi mukotrpno radili na savezništvu u jednom vrlo radikalnom okruženju, radikalnom sindikatu, i onda zaključili, „Ukoliko smo radikalni, moramo da zaštitimo prava žena, prava gejeva i lezbejki, i tako dalje.“

AS: Napravili ste odličan prelaz, jer sam baš hteo da pitam o vašem radu, kada ste pisali o tome kako se rodni i seksualni identiteti razvijaju i menjaju u kapitalizmu, i kako to zapravo ima veze sa tim kako je kapitalistički rad organizovan. Voleo bih da to pojasnite jer je ideja jako zanimljiva, i to je mesto susretanja marksističkih ideja i queer teorije. Postoji ta mantra „gejevi su oduvek postojali, svuda i u svim vremenima“, i sada stižemo do tačke kada najzad mogu da se slobodno autuju. Ali vi tvrdite nešto malo iznijansiranije, rekao bih...

Ta ideja o večnom, neporomenljivom „gej identitetu“, delimično je proizvod napora da se iskoristi ljudsko-pravaško zakonodavstvo – i jedan deo toga naravno da ima smisla. Smatram da treba da iskoristimo svako postojeće sredstvo za borbu protiv diskriminacije u izgradnji pokreta koji bi trebalo da sruši postojeći sistem. Ali tokom tog procesa, ta tvrdnja se pretvorila u „to uopšte nije pitanje izbora, mi smo rođeni takvi“. Na neki način to bi trebalo da znači da imamo neka intriznična prava, kao da ukoliko bi postojao nekakav izbor mi bismo bili van vladavine intrinzičnih prava, a tako i van sudskih izazova itd. Ali to je zapravo jedna vrlo čudna politička distinkcija: ispada da jedino ono s čim si rođen ti daje prava, a ne i izbori koje tokom života praviš.

To je isto tako i primer loše antropologije i jedan vrlo nedinamičan pogled na ljudsku seksualnost. Ono što danas kažemo da je „heteroseksualnost“, što je termin nastao početkom 19. veka, je takođe nešto što se menjalo s vremenom. Sve vrste odnosa postojale su kroz istoriju, tako da ideja da je srž svega nekakav esencijalni homoseksualac ili esencijalni heteroseksualac, kao identiteti koji su nepromenljivi, sve do trenutka kada smo izvojevali svoje pravo da slobodno izražavamo svoje različite seksualnosti u modernoj Severnoj Americi, izgleda mi kao potpuno pogrešna ideja.

Najbolji radovi na tu temu su oni Džona Demilija i Beri Adama – oni u osnovi postavljaju pitanje „Šta je to počelo da se menja?“ jer je termin „homoseksualac“ skovan tek 1860ih. Zašto nije postojala potreba za tom rečju pre tog doba? Različita društva su kroz istoriju imala istopolne prakse, koje su uzimale najrazličitije oblike. Ali „homoseksualac“, što je neka vrsta ’fultajmera’, osobe koja je posvećena i dosledna u praktikovanju istopolnih odnosa, javlja se tek 1860ih, ne zbog sramežljivosti, već zbog toga što tzv. fultajmeri nisu zapravo ni postojali pre tog doba.

Šta je to omogućilo ovakav sled događaja? Bilo je mnogo istopolnih praksi, ali ideja da osoba ima primarnu orijentaciju prema sopstvenom polu ili prema onom drugom postala je moguća najviše sa usponom kapitalizma i odvajanjem rada od kućnog, privatnog života.Odnosi u kojima se brineš o sebi ili nekom drugom, vodiš brigu o svojim emotivnim potrebama, brineš o higijeni i odmaraš se – svi ti odnosi se u kapitalističkom društvu za većinu nas razlikuju od naših radnih odnosa, u kojima zarađujemo novac kako bi sve ovo drugo bilo moguće. Većina nas odlazi na posao i onda se vraća kući. Jednom kada se to desilo, odnosi kod kuće mogli su da poprime mnoštvo različitih oblika. Nastao je svojevrstan prostor, kreiran zarad istraživanja, prostor koji ranije nije bio moguć.

Osnovna kapitalistička struktura stvorila je nove vrste mogućnosti. I mnogi su, uključujući Fukoa ali i marksiste, proučavali uspon seksualnosti posebno u ovom kontekstu razdvajanja rada i kućnog, privatnog života.

E sada, iz perspektivevlada i kreatora državne politike, ovo je bilo nešto loše. U Engleskoj su 1840ih i 50ih postojali izveštaji o stanju radničke klase, gde su državni zvaničnici odlazili u takozvane slamove i izražavali zabrinutost zbog nemoralnosti međ radnim narodom. I onda počinju da se primećuju, iz perspektive kapitalističkih država, potpuno nove tendencije, a to je zabrana homoseksualnosti i regulacija seksualnosti i rodnog ponašanja u školama, itd. 1880ih homoseksualnost je stavljena van zakona u Britaniji, a potom i u Kanadi, koja se ugledala na Britaniju.To nije važilo za ženske istopolne prakse, za lezbejstvo; ono nije bilo stavljeno van zakona jer je Parlament odbijao da prihvati da žene poseduju dovoljno seksualnosti kako bi imale seksualne odnose među sobom. To nije bila pozitivna mera, već potpuno poricanje ženske seksualne agensnosti. Uspon kapitalizma stvorio je određene mogućnosti, ali isto tako, iz perspektive države i niz organičenja i prepreka.

AS: Pogledamo li šta se dešavalo u 20.veku i vežemo li to sa sadašnjim trenutkom, izgleda da je jedna od glavnih stvari koja je imala uticaja na pokret za gej prava, a kasnije i na razliku između gej identiteta i onoga što je queer, posleratna saradnja sindikata sa upravom i promena strukture porodice. Možete li da nam kažete nešto o tome?

Ono što se desilo s krajem Drugog svetskog rata i razvojem novih društvenih sistema, je to da smo dobili stabilizaciju kroz posebne porodične oblike u slojevima radničke klase – iako posleratni ugovor nije uključivao sve, dakle nije bio inkluzivan.

To je u početku bilo izuzetno rodno-normativno. Postojala je neka vrsta rodne panike nakon Drugog svetskog rata, gde su mnoge žene bile zaposlene, a nakon toga sledi period neverovatne represije. U Kanadi je to konkretno značilo čišćenje državne službe od gejeva i lezbejki, odnosno osoba za koje su oni smatrali da su gej. A sve to zbog toga jer su smatrali da su homoseksualci podložniji uceni od strane Rusa, tako da su u hladnoratovskoj eri oni/e bili pretnja nacionalnoj bezbednosti. Čak su pokušavali da naprave tzv. „fruit machine“ koja bi identifikovala gej osobe u državnoj službi kako bi bile otpuštene.

Prvi uticaj posleratnog perioda bio je pokušaj da se nametne heteroseksualna porodica kao norma, i da se upotrebe povećani prihodi, pomoć i socijalna sigurnost koju su radnici/e osvojile i proba da se stvori vrlo specifičan model porodice u okviru sekcija radničke klase. A onda su sa početkom pokreta za ženska prava, ljudi počeli da se bune – nije da pre toga nije bilo otpora, ali 1960ih žene su se jasno mobilizovale oko zahteva da se ovaj posleratni model stabilizacije menja. Feminizam, uspon ženskog pokreta, i začeci crnačkog pokreta, počeli su da kreiraju modele i nove načine promišljanja, tako da su gej osobe zapravo mogle da identifikuju ono s čime su bili/e suočeni/e kao političku opresiju, a što je samo mali broj gej osoba koje je politika interesovala činio pre toga. Većina članova/ca raznih zajednica su prosto smatrali/e da je to eto tako. A onda je to postalo političko pitanje, i to je zasluga pokreta koji se borio protiv dominantnog normativnog oblika koji se razvio nakon rata.

Javljaju se i neki pomaci u porodičnoj formi, ali istovremeno se ostaje u okvirima kapitalizma koji je na kraju počeo da ima jak uticaj na to šta se postiglo pokretom. Sve mnogo više ima veze sa partnerstvom, nego sa oslobođenjem; sa pravima parova, nego sa seksualnim oslobođenjem bilo koje vrste. Čitav pokret je postao obeležen potrošačkim momentom i životnim stilom, tako da je kapitalizam imao uticaja i na ovo.

TE: Super da ste to pomenuli jer sam želela da popričamo o komercijalizaciji gej/lezbejskog identiteta. Za vreme meseca Prajda, delom sam bila uzbuđena kao queer osoba zbog svega toga, a onda odem na neka od dešavanja i ono što vidim je korporacija do korporacije, i poruka „Kupujte gej stvari“, što treba da bude potvrda vašeg gej identiteta. Možete li da nam kažete nešto o tome kako je kapitalizam komodifikovao gej identitet, a još uvek ćuti o pravima? Kako se kapitalizam adaptira i dalje isključuje veliki deo gej i queer osoba?

Ove godine je prajd u Torontu, jedan od 3 najveća severnoamerička prajda, bio povezan sa tamošnjom berzom, naime izvršni direktor prajda je na taj dan otvorio berzu. To je znak dokle je sve otišlo. Bio sam na nekoliko prvih prajdova u Torontu, i bilo je strašno – postojale su šanse da vas neko napadne, gađa nečim, da budete izloženi mržnji, i to pogotovo kada vas nema mnogo. Tada su ogromni marševi bili nezamislivi. To što sada grad bude prepun tokom prajda je zaista neverovatna promena. Smatram da iako se progon queer osoba nastavlja, i iako moramo biti jasni u tvrdnji da nasilje nije nestalo i da se ljudi još uvek boje, ipak ima i promena koje su bitne i koje treba slaviti.

Ali u jednom trenutku se treba zapitati, zašto smo mi napredovali u vreme kada su ostali pokreti koji zahtevaju promene unazađeni? Afirmativna akcija, pravo na abortus i prava imigranata su brutalizovani; sindikati su napadnuti i radnici/e moraju da se odreknu mnogih stvari za koje su se izborili/e u prošlosti; opšti zakon o radu je unazađen. Zašto onda mi napredujemo? Jednim delom to ima veze sa tim što su se ljudi borili, bili su besni, ujedinjeni oko nekih stvari. Ali ono što smo dobili, i to se vidi tek sada kada se osvrenemo unazad, uglavnom je ono što je umnogome kompatibilno sa kapitalizmom.

Od svih stvari za koje smo se borili, postojala je ideja o generalnom otvaranju polja roda i seksualnosti, tako da ljudi imaju pristup prostoru za igru, u stvaralačkom smislu i u smislu neotuđene aktivnosti. Umesto toga desilo se to da smo osvojili prava koja su bila najkompatibilnija: partnerstvo, gde je brak postao zvanično monogaman, određene beneficije na radnom mestu (što je vrlo važno i za šta se treba boriti), ali i to da smo se odredili specifičnim konzumerističkim momentom – način oblačenja, frizure, posećivanje određenih mesta. To automatski isključuje osobe sa niskim primanjima – oni ne mogu biti vidljivo queer. Često su i obojene osobe isključene jer karakter te komercijalizacije nosi u sebi nešto belačko. Izgleda da smo mnogo i dobili, a onda shvatiš da ono za šta smo se izborili su zapravo sve relativno lake stvari koje se uklapaju u postojeći sistem. U stvari, sve to predstavlja rizik za nove i veće podele i potencijalno ograničava ono za šta se u budućnosti treba boriti.

TE: Čelsi Mening (u vreme kada smo radili intervju još uvek Bredli),je trebalo da bude jedna od počasnih učesnica prajda u San Francisku 2013, a onda je odlučeno da Mening bude izbačena sa spiska. Mislila sam je zanimljivo pokazati koliko se ljudi uzbuđuju oko recepcije gej prajda, i kako nisu spremni/e da se uhvate u koštac sa kontroverznim temama koje povezuju gej i queer teme, kao što su prigovarači savesti ili antiratni pokret – i žele da to odvoje od „gej prava“.

Maločas si pomenula stvaranje saveza. Mogu se graditi radikalni savezi za promenu sa drugim ljudima koji su suočeni sa strašnim isključivanjem i opresijom, ili saveze sa esencijalnim elementima mejnstrima i sistema, sa Demokratama ili Republikancima, da postanete neka vrsta insajdera. To je ipak druga vrsta saveza od onog o kom smo malopre govorili, ali je to nažalost ono za šta se glavni deo pokreta zalaže, i to u meri u kojoj se uopšte tu može upotrebiti termin pokret. A to znači da ne želite da uradite bilo šta što bi moglo da uvredi korporacijske gazde, gradonačelnike, demokrate, itd. I na kraju završite sa izbacivanjem svega što je kontroverzna tema.

Tako Toronto Pride nije izbacio organizaciju Queers Against Israeli Apartheid (QAIA, Queer osobe protiv izraelskog aparthejda), uprkos tome što je skupština grada pretila da će prestati da finansira prajd ukoliko QAIA, koji se protive izraelskom pink-washing-u, bude deo parade na dan prajda. Oni su uvek bili deo povorke, i prajd je ostao pri svojoj odluci da i tada šetaju, i skupština je popustila. Tako da, da, još uvek ima onih koji su hrabri, ali se uglavnom sve svelo na uvlačenje onima koje želiš za saveznike, a koji su nažalost najmoćniji, a to znači pravljenje ogromnih kompromisa.

TE: Ovde u SAD, bilo je mnogo priče i borbe oko bračne jednakosti i zakona koje je svaka država trebalo da donese. Prisustvovala sam mnogim protestima, kao što je Occupy, gde se dosta priče vodilo oko bračne jednakosti. Stvar koja bi uvek bila pomenuta je zdravstveno osiguranje, i ja bih pričala o zdravstenom za sve (pojedince), tako da mi je drago da pominjete da umesto toga dobijamo prava na partnerstvo. Problem koji potiče još iz doba AIDS pokreta bila je borba za zdravstveno osiguranje, a ne samo za brak.

Potpuno se slažem. Lično smatram da uvek treba da se borimo protiv zakonske diskriminacije, i zato podržavam borbu za pravo na brak jer se na taj način staje na put heteroseksualnom monopolu. Druga strana priče je cena eksplicitnog fokusiranja na pravo na brak. Ukoliko se radi samo o beneficijama na radnom mestu za ograničen broj populacije, ima mnogo queer osoba, ili samo parova, koji nemaju ništa od toga jer su u takvoj situaciji da rade tamo gde nemaju nikakvih beneficija. To važi za veći deo radne snage danas.

Zapamtite da se ne borimo za prava parova, već za univerzalna prava, prava koja treba da važe za svakoga. Osnovna svar tu je da se radi o zdravstvenom osiguranju, ali u pitanju su i seksualne slobode! To znači različite stvari različitim ljudima. To može da se odnosi na parove, seksualne odnose sa mnogo ljudi; različiti ljudi imaju različite preferencije i potrebe. Ukoliko govorimo o seksualnom oslobođenju, govorimo o tome da sve dok svi pristaju na takav odnos, ljudi imaju prava na to. Generalno, i dalje postoji sramota u našem društvu kada je u pitanju seksualnost, gde osobe ne mogu ni da razgovaraju sa svojim partnerima o tome šta žele. Bombardovani smo slikama o seksu, na svakom bilbordu, reklami za automobil, a s druge strane ljudi i dalje ćute o svojoj seksualnosti. Izborili smo se za ponešto, ali nismo postigli neke od osnovnih stvari kada su u pitanju otvorenost u vezi sa seksom i seksualnošću, suzbijanje stigmatizacije i izbori.

AS: Hteli smo da uradimo ovaj intrevju i da bismo pričali o nekim mudrim momentima u socijalističkom pokretu, koji ponekad izgleda kao da je  vrlo sumnjičav prema queer politikama. Danas su ljudi protiv mnogih koncepata koji su proizašli iz queer teorije: termin queer, ideja privilegije, i još mnogi koncepti koji nisu jasno određeni i definisani u marksističkoj teoriji. Izgleda da postoji nekakva tenzija prema seksualnosti kod marksista, ali se nadam da je to nešto što će se menjati. Možda biste mogli da nam kažete nešto o tome, kakvo je vaše iskustvo.

Skoro sam čitao knjigu Šile Roubotam o „utopiskim socijalistima/kinjama“. To su bili ljudi koji su sebe smatrali socijalistma/kinjama  1800ih, i jarko su želeli da izgrade bolji svet. Jasno je da su mnogi/e od njih, posebno žene, ali i neki od muškaraca razmišljali o seksualnim politikama kao delu nečega što danas zovemo borba za oslobođenje. Neki od njih su na umu imali/eupravo istopolne prakse, a mnoge/i su razmišljali o tome šta bi pravo seksualno oslobođenje značilo.

Tokom 20. veka ta je linija utopijskog socijalizma postepeno potisnuta od strane marksizma iz socijalističkog pokreta. Iako je bilo nekih tačaka gde su se marksizam i seksualno oslobođenje nalazili, generalno je bilo mnogo interepretiranja marksizma u smislu ekonomskih kategorija: klase, radnog mesta. Imate mnogo marksista i dan danas koji opsesivno govore o moći radnika u procesu proizvodnje, misleći na radno mesto – tačno je da je to važan izvor moći, i ne želim da poričem moć generalnog štrajka. Ali ako se naše politike fokusiraju jedino na radno mesto, to je mesto sa kog je seksualnost umnogome proterana.

U najboljem slučaju, bolji deo marksizma je uvek naginjao ka tome da usvoji i promisli najbolje od liberalskih ideja u vezi sa seksualnim slobodama; tako je bilo tokom 20. veka, svakako dok sam ja bio socijalistički i queer aktivista, queer socijalistički pokret je uzimao dobre stvari od liberalne levice i to uključivao u svoju praksu. I jedna od stvari koje smo naučili iz queer pokreta je da to nije dovoljno i nije dovoljno dobro, jer na taj način mnogi i dalje ostaju isključeni. Mi moramo da postavljamo pitanja o tome ko je isključen i zašto, i šta možemo povodom toga da uradimo. Kako „gej identitet“ funkcioniše sa obrascima rasijalizacije[1] - nije slučajno to da se belci više autuju, to svakako ima veze sa čitavom definicijom toga ko se računa kao gej ili lezbejka i kako to funkcioniše na kulturnom i rasnom planu.

Marksizam, ili socijalizam u najširem smislu, nudi nam alatke za razmišljanje u tom pravcu. Ako je odvajanje rada od doma, od privatnog, deo načina na koji „gej“ počinje da postoji kao kategorija, šta nam to govori o ovoj kategoriji? Postoje mnoga pitanja koja treba prodiskutovati, kao na primer „Zašto je radno mesto toliko rodno-normativno?“, „Zašto su neki tipovi radnih mesta vezani za vrlo eksplicitnu vrstu maskuliniteta?“ To nije zbog toga što su „ti momci prosto takvi“ – dakle, kakve su dinamike radnog mesta koje operišu kako bi se kreiralo rodno uslovljeno ponašanje i kako se ono dalje održava i kontroliše?

Ukoliko govorimo o oslobođenju, kako na primer govorimo o onom delu seksualne slobode koji se odnosi na to da treba da imamo gde da upražnjavamo seks? To znači da treba da razmišljamo i da treba da nas brine problem kao što je beskućništvo. Treba da mislimo i na mlade ljude koji često nemaju svoj prostor u doba kada postaju seksualno aktivni/e i onda njihova seksualnost postaje nešto o čemu se ne govori. Dok god mi kao socijalisti/kinje ne smatramo da su naše alatke isključujuće, već inkluzivne, dok god se naše ideje i praksa prepliću i sa queer teorijom, sa antirasizmom i feminističkim teorijama, možemo mnogo toga da uradimo.

Tako stižemo do toga kako prava sloboda treba da izgleda. Marksove ideje o otuđenju i razotuđenju, ideja da kao vrsta bivamo bolji ostavljanjem nečeg dobrog iza sebe, alatke su koje mogu biti od pomoći u kreiranju vizije rodnog i seksualnog oslobođenja koje postavljaju pitanja o tome zašto rodni sistem opstaje, zašto se seksualnost javlja samo u procepima; šta je to u vezi sa radom što odbacuje hedonizam, dalje, rad kao obaveza, izbacivanje radosnih aspekata života. To znači i izazov za vrstu socijalizma koja je često prisutna u organizacijama: „All work and no play makes socialism a dull boy.” Veliki fokus na radno mesto i ekonomiju, kao da kapitalizam jedno postoji kao komplet ekonomskih odnosa, a ne i kao set kulturnih i interpersonalnih odnosa, takva vrsta socijalizma ne vodi nikud. Deo revitalizacije, izgradnje sledeće nove levice, odnosiće se i na spasavanje i obnavljanje uzbuđenja: šta će nam to revolucija stvarno doneti?

TE: Kako vidite da socijalizam i queer aktivizam mogu da deluju zajedno, i šta jedan drugom imaju da ponude kako bi se desio neki napedak?

Što više o tome razmišljam, sve više verujem da je najbolje od socijalističke misli ono što je nastalo kao hibrid. To nije čisto „socijalistička misao“, već uključuje i intenzivno preplitanje sa teorijama, mislima i akcijama onih koji su uključeni/e u različite borbe. Pokvirivanje socijalizma nudi mogućnosti, ne samo u domenu roda i seksualnih sloboda, već i u smislu pristupa radu i svim oblastima života.

U queer teoriji se trenutno puno priča o queer osobama kao transgresorima: mi delujemo protiv čitavog zbira seksualnih odnosa, koji nisu queer. Ali konstantna transgresija nije dovoljna, a socijalizam nam može pomoći da sa transgresije odemo dalje, ka transformaciji. Cilj je promeniti čitav skup odnosa i pretvoriti ga u jedno novo carstvo sloboda, a onda ne bismo više ni znali kako bi queer izgledao.

Zajedno, queer osobe, socijalisti/kinje i antirasisti/kinje mogu da počnu da postavljaju pitanja o tome kako se gej identitet sada koristi globalno kao deo zapadno imerijalističke strategije moći. Kako se to desilo? Šta je to u vezi sa „gej identitetom“ što je isključujuće? Kako to da se mnoge druge istopolne prakse u svetu ne računaju, ili se na njih gleda kao na manje vredne, još uvek nedefinisane, neautovane forme seksualnosti, na posebnu vrstu samoproklamovanog gej i lezbejskog identiteta koji se javljaju u određenim slojevima bele rase u Evropi i Severnoj Americi. Socijalizam nam nudi neke od alatki za odgonetanje ovih pitanja, ali ne sve.

Šta se desilo sa radosnim, izazovnim, hrabrim pokretom za oslobođenje, koji je kada sam počinjao da se bavim politikom bio tako zabavan: prljav, nevaljao, slavljenički, zanimljiv. Kako da etos takvog pokreta prenesemo u socijalizam? Ako to postignemo, imaćemo mnogo moćniji skup alatki, i to neće biti samo skup dosadnih obaveza, i neće imati veze sa isključivanjem svih drugih i njihovih zlodela i političkih devijacija, već će akcenat biti na budućem razvoju i neverovatnom slavljenju ljudskih potencijala: šta bismo mogli biti, kako bismo mogli da živimo, ono što vidite da je u svakom od nas danas ubijeno. Queer, socijalistički i antirasistički potencijali nam mogu pomoći u tome.

Prevod:MJ

Izvor: http://www.critical-theory.com/queering-socialism-interview-alan-sears/

http://www.thenorthstar.info/?p=11018

[1] Rasijalizacija, ili etnicizacija je koncept u sociologiji kojim se opisuju procesi pripisivanja etničkih ili rasnih identiteta određenom odnosu, društvenoj praksi, ili grupi koja se tako ne identifikuje. Obično se javlja iz interakcije grupe sa grupom nad kojom dominira i kojoj pripisuje identitet u cilju dalje dominacije. Iako često nastaje iz dominacije, rasijalizovana ili etnicirana grupa često postepeno počinje da se identifikuje sa i čak rado prihvata pripisani identitet. Ovi procesi su bili česti kroz čitavu istoriju imperijalizama, nacionalizama, rasnih i etničkih hijerarhija.