Istopolne porodice – društvena realnost i izazovi - Geten

O roditeljstvu u istopolnim zajednicama za Mašinu piše Marija Radoman.

Roditeljstvo u istopolnim zajednicama i dalje izaziva brojne otpore konzervativnih struja. Pored brojnih stereotipa, homofobije i kontraverzi koje se pokreću po pitanju roditeljstva LGBTQ+ osoba, zakonska regulativa čini sve da ove roditelje obeshrabri i učini nevidljivim.

Budući da su u Srbiji istopolne porodice skoro nevidljive malo je ironično što imamo premijerku koja ja autovana lezbejka i koja je postala roditeljka. Vest o trudnoći partnerke Ane Brnabić svakako pokreće različite rekacije, od homofobnih komentara do predviđanja kako će njihovo roditeljstvo generalno uticati na život istopolnih porodica u zemlji ili onih koji planiraju roditeljstvo. To pitanje je politički važno i s razlogom usmereno i ka premijerki, koja predstavlja politiku koja kreira i instrumentalizuje LGBT živote, s decom ili bez dece, sa zakonima ili bez njih.

Iako su istopolni brakovi i istopolne zajednice legalizovani u mnogim zapadnim zemljama, roditeljstvo LGBTQ+1 osoba i dalje izaziva brojne otpore od strane konzervativnih struja ali i generalno – čini se da je upravo roditeljstvo i mogućnost odgajanja dece za većinu i dalje kontraverzno pitanje. Postoji veliki stepen neinformisanosti i straha dok političari dodatno koriste ovu temu za svoje ksenofobne i desničarske ispade, kao što je to slučaj ministra Popovića povodom dečjih slikovnica organizacije „Dugine obitelji“ iz Hrvatske. Kao da postoji bazično nerazumevanje da istopolne porodice ne samo da postoje u našem društvu već da roditelji imaju potrebu da ujedno odgajaju decu i da žive svoj seksualni identitet kao autovane osobe.

Podaci o broju dece koju odgajaju lezbejke, gejevi, biseksualne i kvir osobe govore da postoji sve veća vidljivost istopolnih porodica u zapadnim društvima, što je jedan oblik priznanja društva da one postoje i imaju legitimitet da vaspitavaju decu. Samo roditeljstvo LGBTQ+ osoba može biti biološko ili putem alternativnih oblika oplodnje i surogat materinstva, zatim roditeljstvo preko usvajanja i starateljstva. Ove opcije su bile zakonski skoro pa nedostupne tokom 70-ih i 80-ih, a ako su neki istopolni parovi odgajali decu za njih je bilo komplikovano da budu autovani. U Americi početak 1990-ih je najčešće označen kao „lesbian baby boom“ period kada se lezbejke više nego ranijih godina odlučuju na roditeljstvo, pri čemu se javlja sve više dece koja su rođena u samim lezbejskim porodicama. Generalno, od 2000-ih i u Velikoj Britaniji i Americi se uočava fenomen „gayby boom-a“ koja važi ne samo za lezbejke već i za gej muškarce, jer se povećava i broj gej partnera koji su usvojili decu.2

Stereotipi i stvari koje treba da znamo

Međutim, i pored tolikog broja dece koja žive s LGBTQ roditeljima, stereotipi o njima i dalje su jaki – pored klasičnih konzervativnih argumenata da takve porodice dovode u pitanje tradiciju određenog društva ili narušavaju stabilnost porodice, argumenti koji su uobičajeni u mejnstrim diskursu jesu da LGBTQ+ osobe i ne žele roditeljstvo, zatim da lezbejskim porodicama nedostaje „muška figura“, da dete mora da ima i oca i majku kako bi se uspostavio balans rodnih uloga3, dok je ekstremniji stereotip da istopolni brakovi mogu dovesti do zlostavljanja dece.

Često se manipuliše i argumentom da deca mogu biti izložena diskriminaciji i homofobnom maltretiranju tokom odrastanja, tako da se „problem stigmatizacije“ , pod parolom zaštite dece, koristi za osporavanje prava na roditeljstvo LGBTQ osobama. Po ovoj logici argument o problemu stigmatizacije može lako da se generalizuje i na druge ranjive grupe, pa bi se tako moglo tvrditi da osobe s mentalnim teškoćama ili siromašne osobe ne treba da odgajaju decu, jer će njihova deca da trpe maltretiranje od strane vršnjaka, ako, na primer, nemaju skupe patike, i slično.

Međutim, postoje razlike u stereotipimakoje se pripisuju lezbejkama i gej muškarcima. Lezbejke kao roditeljke prihvatljivije su od gejeva uglavnom zbog konstrukta o ženi kao brižnoj starateljki, te identifikovanja žene s ulogom majke, dok prema gejevima kao očevima postoji jača stigma. S druge strane, realnost je da mnoge lezbejke i gejevi žele decu i imaju decu, najčešće iz prethodnih heteroseksualnih veza, dok je u poslednjevreme i u Srbiji sve više lezbejki koje se odlučuju da rode ili odgajaju dete kao autovane lezbejke.

Prema studijama psihologa i stručnih organizacija, isti faktori utiču na razvoj deteta bilo u homoseksualnim bilo u heteroseksualnim porodicama, gde su značajni, pre svega, kvalitet odnosa roditelj/dete, odnos između partnera/ki, kao i ekonomski uslovi vezani za mogućnosti obezbeđivanja ishrane, zdrave sredine, obrazovanja. Međutim, ovi faktori svakako zavise od sredinskih faktora, te tako odnos roditelj/dete zavisi i od toga da li oba roditelja imaju legalno priznato roditeljstvo. Nelegalan status može bitno da utiče na kontinuitet i osećaj sigurnosti, posebno u kriznim situacijama kao što su hitni medicinski ili školski problemi, povreda ili smrt jednog/jedne od roditelja/ki.

Deca su OK!

Najčešće se postavlja pitanje: Da li je deci OK u istopolnim porodicama. Istraživanja pokazuju da su gejevi i lezbejke podjednako sposobni da obezbede dobro porodično okruženje kao i heteroseksualni roditelji4, s decom koja su psihološki „zdrava“ , s razlikama koje mogu da se jave u stepenu interakcije, na primer, toplini koji iskazuju gej očevi u odnosu na „hetero“ roditelje5, ili, što je očekivano, s manje rodno stereotipnim ponašanjem koje devojčice i dečaci imaju s LGB roditeljima nego kada su roditelji različitog pola.

U poređenju s mnogim zapadnim državama gde postoji daleko veća LGBTQ zajednica roditelja4, s mnogo više legalnih prava, istopolne porodice su skoro potpuno nevidljive u kontekstu Srbije, dok je LGBTQ roditeljima koji žive u heteroseksualnim brakovima jako teško da naprave coming out, jer to podrazumeva transformaciju celokupnog života. To su teme o kojima se tek u poslednjih nekoliko godina govori u javnosti, ali opet nedovoljno. Iskustva žena u regionu pokazuju s kojom količinom straha, krivice i stida se suočavaju neheteroseksualne žene koje su majke kada počnu otkrivati svoju seksualnost. U Hrvatskoj, na osnovu Zakona o životnom partnerstvu osoba istog pola, pojedinci/ke koje su u istopolnim zajednicama imaju pravo da sudski zatraže priznavanje „partnerske”, odnosno „roditeljske“ skrbi nad detetom koje je biološko dete partnera ili partnerke, ali usvajanje dece nije zakonski omogućeno.

Međutim, društveni kontekst je promenljiv u smislu da kod nas postoji sve veći broj LGBTQ osoba koje žive aut i slobodno i koje će se u skorijoj budućnosti verovatno izboriti za zakonske promene .Trenutno se suočavamo s pravnom nevidljivošću istopolnih partnerstava, koja još uvek nisu legalizovana. Tu se svakako ne radi samo o borbi za zakon, već se radi io povećanju vidljivosti za osobe drugačije seksualne orijentacije, a posebno za one koji su već roditelji/ke ili planiraju roditeljstvo u Srbiji.

Lezbejke kao roditeljke

Pitanje starateljstva i položaja nebiološke majke postaje sve važnije pitanje u Srbiji, jer socijalne majke koje su partnerke suočene su s posebnim oblikom nesigurnosti – u slučaju da njihov položaj nije pravno regulisan one mogu da rizikuju gubitak deteta u slučaju raskida, smrti ili bolesti biološke majke. Nemogućnost da se usvoji dete partnerke znači da osoba može samoneformalno da bude socijalna majka – u stvari, njena uloga je do kraja društveno nepriznata i zavisiće od reakcije okoline i međusobnog dogovora partnerki, što ima određene posledice u emotivnom i psihološkom smislu. S obzirom da su zakonski prepoznati samo „mama i tata“ , u različitim situacijama, od poseta u bolnici, preko obdaništa i svim neplaniranim situacijama, partnerke moraju bukvalno da se u „snalaze“ . Takođe, u lezbejskom paru, ona koja je socijalna majka ima mnogo manje izbora za razliku, na primer, od socijalnog oca u heteroseksualnom paru, koji često može prepoznat kao da je biološki otac deteta.

Specifičnost lezbejskih porodica jeste i u tome da lezbejski parovi biraju za donore gejeve, pre nego strejt muškarce. U stvari, postoji kalkulacija da bi u slučaju komplikacija oko starateljstva strejt muškarci bila veća opasnost. Takođe, strejt muškarci predstavljaju model stereotipne maskulinosti, što lezbejke ne bi želele kao rodni obrazac za dete – dok gej očevi mogu predstavljati izazov hegemonim modelima muškosti. Ova vrsta „obazrivosti“ je, naravno, još veća u državama gde ne postoji rešen legalan status roditeljstva, pa su samim tim prava LGBTQ osoba prepuštena usmenim dogovorima između pojedinaca.

Pored problema nevidljivosti i pravne neregulisanosti, jedan od ključnih problema za neheteroseksualne žene jeste i problem začeća. Mogućnost trudnoće je dodatni problem jer u nedostatku informacija i u situaciji gde je reprodukcija obeležena heteroseksualnim standardima, za žene koje se identifikuju kao lezbejke ne postoje uslovi za doniranje sperme, inseminaciju i vantelesnu oplodnju (VTO) u zemlji, a ne postoje i informacije o tome. Pritom, lezbejke kao žene nisu pošteđene agresivne državne kampanje koja im poručuje „Rađaj, ne odgađaj“, pa možemo reći da trpe dvostruku reproduktivnu opresiju.

Posmatrano zakonski, žene u istopolnim vezama koje žele da rađaju ne mogu ni kao heteroseksualne single žene da apliciraju za procedure vantelesne oplodnje5 o trošku RFZO, već bi mogle da ostvare roditeljstvo putem inseminacije ili koristeći određene „rupe u zakonu“ , ili koristeći banke sperme u inostranstvu. Takođe, mogućnosti za kupovinu sperme u inostranstvu, kao i mogućnosti za vantelesnu oplodnju automatski otvaraju pitanje finansijske osnove roditeljstva, koje biva dostupno samo onim ženama koje mogu da plate takve procedure, koje često ne uspevaju iz prvog puta.

Situacija je komplikovanija za lezbejke nego za heteroseksualne žene, jer lezbejke u potrazi za donorom uglavnom neće imati seksualni odnos s muškarcem, već zavise isključivo od mogućnosti inseminacije ako pronađu donora sperme. Za gej muškarce opcija odgajanja deteta od stane gej para zvuči i dalje prilično utopijski (u Srbiji ne postoji mogućnost usvajanja, ni surogat roditeljstva, koje predstavlja kompleksno pitanje odnosa prema ženskim telima i zahteva posebnu diskusiju na tu temu), što svakako utiče na nivo psihološkog stresa i pojačava stigma, jer se mnoge osobe suočavaju s time da njihov identitet isključuje opciju roditeljstva.

Pored ovih opštih zapažanja treba navesti da, kada se radi o položaju lezbejki, postoji preklapanje više oblika diskriminacije .Tako su, pored homofobije, lezbejke u Srbiji izložene i rodnoj diskriminaciji kao i ekonomskoj deprivilegovanosti, čime su dodatno pogođene kao majke. Položaj lezbejki majki može biti znatno opterećen, čak i ako se porede s gej muškarcima – žene su manje plaćene od muškaraca i nalaze se u zanimanjima koja su niže vrednovana a kada su majke stepen njihove autonomije i mogućnosti da budu aut su smanjenje. Prema Žilijan Dan, ovo je na neki način očekivano usled istrajne rodne podele rada u kapitalističkim društvima, prema kojoj majke i dalje nose najveći teret socijalne i ekonomske brige za decu.

Tekst je nastao u okviru projekta pod nazivom „Roditeljstvo u neoliberalizmu“ koji se realizuje uz podršku Rekonstrukcije Ženski fond.

Izvor: masina.rs


1 Lezbejke, homoseksualci, biseksualne, trans i queer osobe.

2 Procenjuje se da oko 7.100 usvojene dece u Americi živi s muškim parovima.

3 Recimo, postavlja se pitanje da li će dečaci odgajani od strane majki lezbejki moći da razviju adekvatan muški identitet i oblike ponašanja za muškarca kao da bi iskakanje iz tog maskulinog modela predstavljalo problem! Takođe, istraživanje grupe autora u Americi dovode u pitanje uobičajeno shvatanje da je za decu navodno važno da imaju roditelje ženskog i muškog pola.

4 U Velikoj Britaniji prema zvaničnim podacima, u 2013. godini 20.000 dece raste u istopolnim porodicama, dok je u prvoj polovini 2018. godine zabeležen broj od 2837 usvajanja od strane LGBT roditelja (usvajanje istopolnim parovima u Velikoj Britaniji dozvoljeno je od 2002. godine i procenjuje se da je taj broj u porastu nakon legalizacije braka, 2013.godine).

5 Zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji ne prepoznaje lezbejski par kao korisnice usluga a to pravo je ograničeno i heteroseksualnim ženama bez partnera: