Kako sam naučila da doživim orgazam nakon operacije prilagođavanja tela - Geten

Ovo je priča jedne žene o tome kako je naučila da doživi orgazam nakon operacije prilagođavanja tela rodnom identitetu.

 

Uz moju vaginu išlo je i uputstvo za upotrebu.

Tako sam barem zvala dokumentaciju koju sam dobila od hirurškinje pre nego što sam otpuštena iz bolnice. U tim papirima je pisalo kako da brinem o ožiljcima pored labije kako bi se tokom vremena ublažili. Pisalo je i kada da idem kod ginekologa i koliko često treba da radim papa test. Čak je pisalo i koliko dugo treba da čekam pre nego što budem mogla ponovo da napunim kadu i opustim se u njoj – 12 nedelja, ako vas interesuje.

Međutim jedna stvar koju nisu pomenuli je kako da doživim orgazam. To sam morala sama da skapiram.

Nakon operacije prilagođavanja tela rodnom identitetu pre dve i po godine, moja lekarka se pobrinula za to da znam osnove: gde su klitoris, uretra i vagina. Mimo toga, njen glavni savet glede seksualnog zadovoljenja bio je da „budem maštovita i otvorenog uma“, kao da ću da krenem da bojim prstima ili odem na studije u inostranstvo. Meni su trebali detalji. Ne daješ pekaru početniku kredenac pun sastojaka i kažeš mu da bude kreativan; kažeš mu precizno koliko brašna i putera treba da upotrebi.

Ali, jedan recept za orgazam ne postoji. I naučiti kako da doživiš vrhunac nakon što su ti genitalije preoblikovane mnogo je komplikovanije od mešenja kolača.

🌷🌷🌷

Ljudi koji su transfobični šire tri najveća mita o transrodnim ženama koje su prošle kroz proces prilagođavanja tela rodnom identitetu. Prvi je taj da su naša tela „iskasapljena“. Drugi je da se kajemo zbog onog što smo uradile. Treći je da ne možemo da svršimo.

Nijedan od ovih mitova nije tačan. Naučna istraživanja to dokazuju, kao i moje lično iskustvo.

Dugo nisam želela da ispričam svoju priču. Međutim, teško je pobiti te transfobične izmišljotine, a da pri tom ne skliznete u lične i potencijalno neprijatne vode. Kako je kolumnistkinja magazina Vogue, Karli Skiortino, nedavno primetila, „ne razgovaramo dovoljno o seksu kod žena koje su prošle kroz operaciju prilagođavanja tela rodnom identitetu,“ delimično zbog toga što mi koji smo deo transrodne zajednice obično želimo da „sklonimo fokus sa same operacije, kada se novinari tokom razgovora uhvate upravo teme naših genitalija.

„Da li je vreme za pažljiv razgovor o seksu i zadovoljstvu trans žena?“ pita se Skiortino.

Ta diskusija se već dešava, ali daleko od naših znatiželjnih očiju. Međutim, iako transrodne osobe nisu dužne da razjašnjavaju pogrešna shvatanja javnosti o svojoj intimi, evo ja se prijavljujem. Ona tri mita su predugo sa nama i vreme je da ih raskrinkam/o.

Pre nego što nastavim svoju priču moraću da razbijem prvi mit: operacija prilagođavanja tela rodnom identitetu nije „sakaćenje“. Američko medicinsko udruženje je ne bi podržalo da jeste.

Umesto „sakaćenja“, zamislite operaciju koju sam imala kao vremeplov za moje genitalije. Moja hirurškinja, pionir u polju operacija prilagođavanja tela rodnom identitetu, Dr. Marsi Bauers, kaže ovako: „Pošto svi imaju ženske genitalije u početnoj etapi trudnoće, cilj ove procedure je obrnuti trenutnu anatomiju i vratiti je pređašnjoj konfiguraciji.“

Suprotno uvreženom mišljenju, ne postoji neki ogromni, nepremostivi jaz između polova. Kako odbor Nacionalne akademije za medicinu objašnjava još 2001, svi mi „počinjemo da se razvijamo sa iste početne tačke,“ bez obzira na hromozome. Zapravo, do 8. nedelje u materici, naše spoljašnje genitalije „mogu da se razviju u bilo kom pravcu.“ Klitoris i penis nastaju iz istog tkiva, kao i labija i skrotum. Vaginalni otvor koji svi imaju dok su u materici može da se razvije u vaginu ili da se zatvori.

To znači da ima dovoljno genitalnog tkiva i prostora između nogu svih nas da možemo da imamo vaginu ukoliko je želimo. A zahvaljujući mojoj rodnoj disforiji – upornom osećaju distresa zbog nepoklapanja između mog roda i nekih delova mog tela – ja nisam prosto samo želela vaginu. Meni je ona bila potrebna.

Poštedeću vas detalja u vezi sa tim kako je doktorka Bauers ispunila tu moju potrebu, ali ukratko – napravila je klitoris od najosetrljivijeg tkiva koje imam, i upotrebila ostatak kože kako bi fomrirala labiju i vaginu. Kada jednom shvatite s naučne strane ovaj proces, on počinje da ima smisla.

Mom telu nije bilo groteskno to što je presloženo na način na koji je i samo moglo da se razvije. Mom klitorisu, nije bilo kasapljenje to što je oblikovan od nečega što je mogao da bude klitoris na prvom mestu. To je logičan način da se popravi davnašnja pogreška.

🐱🐱🐱

Moji prvi pokušaji da doživim orgazam nakon operacije bili su kao crno-beli prizori u reklamama – komično nespretni i krajnje bezuspešni pokušaji da se posao završi.

Počela bih da se dodirujem, ali bih onda morala da idem da piškim. Vrpoljila bih se tako nekoliko minuta pre nego što bi me prekinule misli o poslu ili sećanja na užasne stvari koje sam doživela u srednjoj školi i potpuno bih izgubila volju. Seks mi je prijao, ali bilo je još teže koncentrisati se na krajnji ishod s još jednom osobom.

„Moram da imam koncentraciju olimpijke na gredi,“ rekla je jednom komičarka Ejmi Šumer, šaleći se o svojim pokušajima da dostigne orgazam. „A i distrakcije su tu.“

U mom slučaju, sam život je postao glavna distrakcija. Izgubila sam se u ritmovima svog zahtevnog novinarskog posla, imajući vremena da se posvetim sebi svake druge nedelje, a potom svakog drugog meseca. Kako je vreme prolazilo, postajala sam sve sigurnIja da više nikada neću doživeti orgazam, iako je doktorka Bauers rekla da „orgazam treba da bude nešto što svaka pacijentkinja treba da očekuje.“ Da budem iskrena, ona takođe upozorava svoje pacijentkinje da ponekad može da prođe i godina dana pre nego što se naviknemo i naučimo osnove. A kakve su to tek đavolski komplikovane osnove!

Doživeti orgazam pre operacije — i posebno pre nego što sam počela da uzimam estrogen, koji menja način na koji genitalije funkcionišu – nije bio nekakav izazov. Upravljanje vaginom izgledao je kao da vas je neko izvukao iz obdaništa i bacio na kurs kvantne fizike preko noći. Dodate li tome i nezdravu dozu anksioznih misli, svršiti je bilo nemoguća misija.

Nisam znala šta da radim. Bila sam obeshrabljena. I onda sam odustala.

🌮🌮🌮

Mogla sam vrlo lako da kažem da je operacija kriva zbog toga što ne mogu da doživim orgazam. Međutim, statistički gledano, vrlo je verovatno da problem nije bio u mojoj vagini – već u mojoj glavi, koja je pravila probleme.

U jednom istraživanju iz 2005, u kojem je učestvovalo 55 transrodnih osoba iz Holandije koje su imale operaciju prilagođavanja tela rodnom identitetu između 1986 i 2001, piše da su svi trans muškarci i  85 procenata trans žena mogli/e da dožive orgazam kroz neki oblik seksualne aktivnosti. U drugom većem istraživanju zaključeno je da je 82,4 procenta transrodnih žena moglo da doživi orgazam nakon operacije. Hirurške tehnike se stalno unapređuju, a u drugim istraživanjima zabeležene su još više stope orgazma.

Uzimajući u obzir moju situaciju, trebalo bi da sam mogla da doživim orgazam. Kao i žene iz holandskog istraživanja, imala sam „odličnu osetljivost“. Međutim, sama stimulacija nije bila dovoljna.

Tada sam otkrila jednu reč koja mi je ulila hrabrost: anorgazmija, ili nesposobnost da se doživi orgazam. U najgorim trenucima, zbog te reči sam se osećala manje usamljenom. Procenat cisrodnih žena koje su imale iskustva s nekim oblikom anorgazmije nije mnogo niži od procenta transrodnih žena koje su imale istih problema nakon operacije, prema nekim istraživanjima.

Pedesetih godina prošlog veka, čuveni seksolog Alfred Kinsi, utvrdio je da je 10 procenata žena reklo da nikada nisu doživele orgazam, podatak koji sociolog Džastin Lemiler navodi na svom blogu Sex and Psychology. Noviji podaci pokazuju sličnu ili malo manje obeshrabrujuću sliku. Jednim britanskim istraživanjem iz 1997, utvrđeno je da je samo 7 procenata malog uzorka žena bilo „potpuno anorgazmično“, ali 20 procenata je imalo „situacionu anorgazmiju“, što znači da su mogle da dožive orgazam samo u posebnim situacijama.

Iskreno, pravo je čudo da te brojke nisu veće, uzmemo li u obzir s koliko prepreka se žene suočavaju na putu ka velikom finišu. Kako su istraživačice Elen Lan i Alesandra Relini primetile 2011. u članku o anorgazmiji, „izvestan broj psihosocijalnih faktora“ može da „utiče na sposobnost žene da doživi orgazam“ - uključujući i seksualno neiskustvo, traumu iz detinjstva, neadekvatnu stimulaciju i „strah od gubitka kontrole.“

Ali dobre vesti su prema Lan i Relini, da se mnogi oblici anorgazmije mogu tretirati terapijom, „usmerenom mastrurbacijom“, i starom dobrom upotrebom vibratora. Za većinu žena, nesposobnost da dožive orgazam je problem koji može da se reši – čak i kada ste nova u čitavom „imam vaginu“ svetu.

🌷🌷🌷

Bila sam u šoku kada se najzad desilo, a to je bilo dve godine posle operacije.

Jednog dana kod kuće, negde oko ručka, stara fantazija mi je pala na pamet i praktično me odvukla u spavaću sobu. Našla sam vibrator i neke erotske magazine. Nisam imala neki poseban cilj. Nisam ni očekivala da ću doživeti orgazam. Prosto sam pratila nekakav impuls, pa gde me odvede, kao kad pas juri za automobilom. To što nisam mislila na orgazam mi je zapravo olakašalo da mu se približim. Isti princip koji se primenjuje na šerpe u kojima se nešto kuva a nikako da provri dok pazimo, može da se primeni i na moju vulvu. Ili po rečima seksualne terapeutkinje Dženet Pajlet, „najbolji način da doživite orgazam je da ne brinite o tome da li ćete ga doživeti.“

Na kraju se pokazalo da je to prava taktika za mene. Prvo sam imala čudan osećaj u glavi, potom poznat osećaj na prevoju kolena. U grudima mi se steglo - dešava se, pomislila sam.

Pre mnogo godina – pre moje operacije – učestvovala sam u radu na predstavi Vaginini monolozi sa  trans inkluzivnim dodatkom koji je Iv Ensler napisala 2004. „Moja vagina je moja prijateljica,“ govorila sam na sceni, bez vagine u to vreme, ali kao lik trans žene koja je imala operaciju. „Donosi mi toliko sreće“, monolog se nastavlja. „Orgazmi dolaze u talasima“.

Izgledalo je hipotetički – neinspirativno čak – izgovarati te reči tada. Ali tog popodneva, dve godine nakon moje operacije, najzad sam shvatila šta je Iv Ensler mislila kad je govorila o „talasima“.

Trans žene iz gorepomenutog holandskog istraživanja iz 2005, kazale su da su imale „intenzivnije, lakše i duže orgazme“ nakon operacije, dok su trans muškarci rekli da su njihovi orgazmi bili „snažniji i kraći“ nakon rekonstrukcije penisa.

Sada znam kako izgledaju i jedna i druga varijanta i više mi se dopada prva.

Pre operacije, orgazam je bio iznenadan, kao skok sa stene u more. Sada orgazam izgleda kao struja koja me nosi daleko od obale sve dok više ne mogu da dotaknem dno. Polako, a da i ne osetim, shvatam da plutam u toplom moru.

Sada kada želim da doživim orgazam, to je postala ustaljena praksa koja se graniči sa sujeverjem.

Pozatvaram sva vrata i navučem zavese u kući, kao da mogu da zaključam svoje nervozne misli u drugoj sobi. Podesim temperaturu u sobi i uzmem svoj srećni vibrator koji mi je partner kupio na poklon nakon operacije. (Proizvođač ga zove Mimi, ali ga mi zovemo „cookie egg“ jer je istog oblika i boje kao čokoladna uskršnja jaja.)

Uz ovaj metod, uspevam da doživim orgazam skoro svaki put.

🐱🐱🐱

Najneverovatnija stvar u vezi s mojom pričom je koliko je ona obična. Milioni žena imaju problema da dožive orgazam. Ja sam samo jedna od njih.

Međutim, dok zakonodavci u Severnoj Karolini i drugde pokušavaju da pretvore toalete u mesta razgraničenja između cis i trans žena, nikada nije bilo važnije graditi mostove između naših iskustava.

Žensko iskustvo nije definisano genitalijama, niti je orgazam njegovo krunsko postignuće. Ali iako nemaju sve trans žene vaginu, one od nas koje je imaju mogu da razgovaraju s drugim ženama o tom iskustvu.

Ljudi treba da znaju da mnoge trans žene, kao i mnoge cis žene, vole svoje vagine i misle da su lepe. U nedavnom skeču, komičar Paton Osvalt igra našeg saveznika koji ne zna ništa o transrodnosti, ali je dobronameran i misli da vagine trans žena liče na „horor film Borisa Karlofa“. Uvreženo je mišljenje da su hirurški rekonstruisane genitalije ružne, ali to uopšte nije tačno. Samo je 3,2 procenta trans žena u istraživanju iz 2014. izjavilo da „nisu zadovoljne“ estetskim rezultatima svoje operacije.

(Ja mislim da je moja vagina lepa – toliko lepa da je doktorka Bauers želela da okači sliku iste na svom vebsajtu kao primer rezultata operacije. Odbila sam – mislim da me već dovoljno ima na internetu.)

Ljudi takođe treba da znaju da i trans i cis žene mogu da imaju problema sa dostizanjem orgazma. Skoro 19 procenata trans žena u jednom uzorku izjavilo je da doživljavaju orgazam „retko lako“ nakon operacije. Uporedimo li to sa skoro 21 procentom cisrodnih žena iz istraživanja iz 1993. koje su izjavile da su takođe „imale problema sa dostizanjem vrhunca barem u polovini slučajeva“, jasno je da žene s vaginama nailaze na slične prepreke ka dostizanju orgazma, bez obzira na rod koji im je pripisan po rođenju.

I najvažnije, ljudi treba da znaju da trans žene – sa ili bez vagina -  imaju seksualne odnose i doživljavaju orgazme, isto kao i cis žene. Ta savršeno svakodnevna činjenica ne treba da bude zatrpana hrpom stereotipa. Filmovi i televizijske emisije, kako GLAAD primećuje, imaju tendenciju da trans žene predstavljaju kao seksualne predatorke ili kao tabu seksualne objekte muških likova.

Anti-LGBT političari/ke predstavljaju nas kao perverznjake. Niko od njih ne želi da prihvati stvarnost da trans žene imaju seksualni život u kom uz to i u uživaju. Naše genitalije ne služe nam samo za odlazak u WC.

I zato ako ovo čitate zato što ste očekivali senzacionalističku priču u čijem fokusu je moja različitost, nadam se da je niste našli. Moje iskustvo nije jedinstveno. Ali upravo zbog toga sam i želela da ga podelim sa vama.

🌮🌮🌮

Čak i da sam nastavila da imam problema s anorgazmijom, i dalje ne bih žalila zbog svoje odluke da  se operišem. Mnoge žene se osećaju isto kao ja. Prema istraživanju iz 2003, u kom je učestvovalo 232 trans žene s vaginama, 97 procenata njih smatralo je da je operacija „poboljšala kvalitet njihovih života“. Još bolje: „Nijedna učesnica se nije potpuno kajala zbog operacije prilagođavanja tela, a samo 6 procenata njih bilo je povremeno nezadovoljno.“

Orgazam nije alfa i omega naših seksualnih aktivnosti. Moj seksualni život bio je zadovoljavajući i bez njega. A tragična istina je da bol rodne disforije često ostavlja veće tragove na nama od užitka koje sa sobom nosi orgazam. Da sada moram da se odreknem orgazma kako bih se rešila i disforije, bez razmišljanja bih to uradila, i to bi uvek bio moj izbor.

Kako se ispostavilo, nisam to morala da radim. Zakuvala sam situaciju sama i istrajala u istoj. Ono što mi je trebalo nije bilo uputstvo za upotrebu, već ista stvar koja je potrebna i mnogim drugim ženama: vreme da se opravim i zacelim.

Tako sam stigla do svog srećnog svršetka – ali bukvalno.

Samanta Alen je novinarka sajta Fusion, radi na rubrici Sex+Life vertical. Doktorirala je na ženskim i studijama roda i seksualnosti na univerzitetu Emori. Pre nego što je počela da radi za Fusion, radila je kao novinarka sajta The Daily Beast.

Prevod: MJ

Izvor: How I learned to orgasm after sex reassignment surgery

Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore