Prvi koraci - Geten

transsexual_symbolPre par meseci dobio sam predlog da zapisujem, ili ti stavim na papir, sve čega se sećam u pogledu odredjenih stvari, želja, tajni, vodjenja „tajnog“ života, problema, nerazumevanja, promašenih i uzaludnih objašnjavanja.

Evo malo klasičnog početka, uglavnom za specifične, bez svoje volje, odabrane ljude. U stvari, nekad  čak i ne mogu da se setim početka, možda je to bilo od mojih prvih dečijih koraka, kada sam postao svestan da se razlikujem. Mnogi svetski priznati naučnici su to pokušavali da objasne, ali niko, ko nije bio u toj koži, ne može da oseti ili prihvati, osim ako ne bude zaista primoran (što bih to voleo da vidim), da živi u nečijoj tudjoj koži i cipelama. Ja samo mislim, pustite ih da rade, ili misle da rade svoj posao (kako ko), najbolje što umeju i znaju, a vi, ma kako se zvali, pokušajte da živite svoj život najbolje što možete.
U mom životu je bilo, i srećom još ima, šačica dobrih, odanih ljudi, koje zaista mogu nazvati prijateljima, ljudi na koje se mogu osloniti, bez obzira na to šta oni govorili. Iako nije uvek prijatno čuti njihovo mišljenje ili sud, znam da misle samo najbolje za mene. Stvar i cilj je da imaš bar jednu osobu, na koju možeš da se osloniš, ako ne, izmisli je!, ali moraš imati nekog kraj sebe i kad si „down“ i kad si „high“. Jednu stvar nikad ne zaboravljaj, to je put u oba smera i pokušaj da ne izneveriš svog prijatelja onda kada si mu ti potreban. To će onda biti potvrda pravog, otovorenog i iskrenog odnosa medju prijateljima, potvrda i drugima, da si ti ista ona osoba, samo da malo drugačije izgledaš (spolja), i to je sve.

Pokušaj da ne gubiš svoje vreme ubedjujući svoju okolinu, ako oni ne mogu ili ne žele da shvate i znaju, ne zaboravi, lako je slušati, teško je čuti! Nekim ljudima je potrebno više vremena, pokušaj da im ga daš, a u medjuvremenu radi na sebi i tome da postaneš bolja i pristupačnija osoba. Moraš imati i pokazati dosta strpljenja, kako sa starim, tako i sa novim osobama u svom životu, da ne pominjem roditelje, rodbinu, školu ili kolege sa posla.

Iz ličnog iskustva znam da mi strpljenje nije jedna od jačih osobina, a pretpostavljam ni tvoja, pogotovu kad dođeš do stadijuma kada treba da počneš sa primanjem hormonske terapije. Znam, bio sam tamo, pre skoro 20 godina, kada sam počeo terapiju, i konačno dobio šansu da uskladim svoje telo sa tako dugo skrivanim identitetom. Lepo je znati da si počeo i i da se fizički menjaš, jer uvek si sebe samo tako i video, samo si imao problem da ubediš i druge da te tako vide.

Siguran sam da je bilo problema u pogledu oblačenja, verujem da je danas aktuelniji izraz „styling“, bilo da je u pitanju običan izlazak u školu ili u grad, ali i izbegavanje nekih obaveznih porodičnih ceremonija ili okupljanja, kada si morao da se obučeš u skladu sa imenom i svrhom. Nemoj mi reći da se ne sećaš bar jednog porodičnog fotografisanja, onako uspomene radi, kad si dao sve od sebe i „navukao“ osmeh i potisnuo suzu. Čoveče, kakav stres i kakvo olakšanje tek dolazi, kao nagrada za sve tvoje godine čekanja i nadanja. Nemoj se stideti tih dana, oni su tvoji, kako tužni, tako i srećni, ali su deo tvog prethodnog života i ne odbacuj ih tek tako, u kantu, kao neki otpad.

Uvek ćeš imati vremena za učenje, sticanje novih iskustava, i pokušaj da izvučeš ono najbolje iz svog prethodnog načina života, unapredi ga, upotrebi ga u svom budućem životu, to je ogromna prednost. Možeš da naučiš da donosiš sud bez predrasuda, (s kojim pravom!), da bolje anticipiraš i mnogo brže i efikasnije predvidiš nego ranije, pa to i iskoristi kao svoju prednost u budućem životu i ponašanju.

Moj stav je da nije lepo pokušavati privući nečiju pažnju previše, ljudi nisu uvek spremni da ovo prihvate, pa je moj savet ili predlog da se, dok ne završiš terapiju i samu intervenciju, malo pritajiš, ostaneš po strani, ako treba, koliko god možeš. Manje štete za obe strane. Ako te neko o tome ponekad i pita, pokušaj da budiš fin, biraj reči i obrati pažnju na svoj rečnik, jer može da se desi da pogrešno shvate ili protumače, pa shodno tome ne preteruj i ne navaljuj. Pokušaj da ne gubiš strpljenje tako brzo i nauči kako se kaže „ne“, ali kulturno i uljudno. Na taj način, pomoćićeš i sebi i svojim istomišljenicima, da se vidi da nisi nikakvo čudo ili nakaza. Ne budi sebičan, ako ne možeš da izadješ na kraj sa svojim problemima, pokušaj da posetiš neki od programa ili grupa za podršku, i videćeš da nisi jedini koji ima problem iste ili slične vrste, kao i da tvoji problemi možda i nisu najveći. Svako ima svoju priču, poslušaj je. Dobro je što ovakve grupe i okupljanja danas postoje, pa deli svoja iskustva, isprazni se, otvori ventile! Uzgred, moje izvinjenje drugoj strani, s obzirom da pišem u muškom rodu, ali mislim da je ovo namenjeno svima, pa neka ga tako i shvate, apsolutno bez predrasuda. Nije loše povremeno preispitati svoje misli i razmišljanja, naravno, nemoj svoj mozak preopterećivati, inače će pući, imajući u vidu da ovakve osobe imaju već dovoljno problema i izvan, a ne samo u svojoj glavi.

Mislim da bih smeo da kažem da sam imao i srećno i nesrećno detinjstvo. Dobra stvar u svemu tome je to što nisam bio ni svestan koliko se stvari dešava oko mene, a to mi je, sigurno, očuvalo razum.Bio sam veliko dete, čak i kada sam već bio poprilično odrastao. Moji školski dani su bili ispunjeni redovnim odlaskom u školu, izvršavanjem obaveza u domaćinstvu, kao odlazak na pijacu sa majkom, budući da sam bio najstariji, time i najjači od nas troje (imam mladju sestru i brata). Otac je bio glava i gazda kuće i porodice, čiji je život bio tako dobro tempiran i uspešno zamaskiran odlaskom na posao i trudom da izdržava porodicu i njene potrebe. Mnogo godina kasnije, sve sam to video mnogo jasnije, na kraju krajeva, biti roditelj ne znači i biti dobra osoba i neko na koga možeš da se osloniš. On je bio mnogo bolji drugima, nego svojim najbližima. Skoro svako može da ima decu, stvar i caka je da od njih napraviš ljude. Mislim da je imao strahova zbog mog ponašanja, stava i izgleda, ali je sve to pokušavao da podvuče ili sakrije pod idejom da je sve to samo deo odrastanja, faza u mom razvoju, koja neće uticati na moju buduću orijentaciju. Moja prva igračka je bila lopta (još uvek je, ali ne  mogu više da igram), druga bicikl (takodje ga više ne vozim). Mislim da je moja majka pokušavala da mu stavi do znanja (meni i naročito i često, ali bez uspeha), da postoje i ddruge igračke kojima bi dete moglo da se igra, ali u to vreme  on za to nije mnogo mario. Čoveče, tako sam je dobro šutirao i driblao, ili igrao košarku na obližnjim terenima. Voleo sam da igram sa starijima, i primali su me u igru i svoje društvo. Do početka adolescencije ne mogu da kažem da sam imao najboljeg ili bliskog prijatelja, bilo kog pola, osećao sam se kao „ono“ i bio sam najsrećniji klinac kad sam bio na tim terenima, slobodan, trčao za loptom, čak i bez nje, onako u krug, ubacivao u koš, ili vozio bicikl. Naravno da sam se igrao sa dečacima, radije sa starijima i iskusnijima, tako da sam mogao da pokupim neku „fintu“ ili fazon.

U vreme tog pravog detinjstva, uvideo sam da me interesuju starije (od mene) ženske osobe, na primer, nova učiteljica ili profesorka u školi, ili lepo stasala tinejdžerka iz komšiluka, koja je počela da se zabavlja („fura“). Na razne načine sam pokušavao da im pridjem, profesorke bih sačekivao da ih svaki čas pozdravim postavljajući i najgluplja pitanja, samo da bi mi se obratile i primetile me, a ja bih onda skakao od sreće. Dešavalo mi se i da pocrvenim, ali nema veze, bio sam primećen!

Bez lažne skromnosti, bio sam talentovan i voleo sam sport, trenirao sam džudo, atletiku, košarku, i imao sam sreću da su mi profesori dozvoljavali da igram fudbal ili košarku za vreme školskih odmora. Oni bar nisu postavljali suvišna pitanja. Bio sam i član košarkaškog tima škole, mada sam bio za mladju kategoriju, igrao sam u juniorima. Ipak, kako sam rastao, a svi ti timski sportovi su zahtevali odredjenu opremu i dresove, i naravno podelu na muške i ženske ekipe, ja sam počeo polako da se iz toga povlačim i izvlačim, dovijajući se na razne načine, folirajući povrede i sl. Osećao sam da ne spadam medju „njih-one“. Igrao sam mnogo bolje od njih, ali nisam mogao da igram gde bi trebalo, sa dečacima, a ne sa devojčicama. Ostao sam fizički aktivan, ali solo, igrajući basket na jedan koš, sam ili sa nekim ko naidje, vozio bicikl po kraju, morao da prekinem da treniram košarku u klubu, normalno, ali sam se bacio na čitanje. Čitao sam sve što bi mi moglo ubiti vreme, ali i tražio bilo kakvu informaciju ili nagoveštaj, da to što se meni dešava postoji još negde, i da još neko ima takvih ili sličnih problema. U svojoj okolini ih nisam nalazio, zato sam se „primao“ na bilo kakvu novost, koja bi me mogla dovesti do konkretnijih saznanja i utehe da nisam lud, ili jedini, koji se tako oseća i misli.

Nekako u tom periodu kraja osnovne škole, moj otac je došao na ideju da bi trebalo da naučim da sviram neki instrument, pa pošto sam već bio prestareo za klavir, odlučio sam se i izabrao harmoniku. U početku nisam bio baš srećan zbog toga, pogotovo što su to bili privatni časovi, koje  su rodiltelji plaćali i morao  sam  da  dobro  izvežbam  i
naučim zadato, inače bih bio kažnjen. Dobra strana je to što je moj profesor bio jedan veoma pitom, strpljiv čovek, pun razumevanja, pa čak i kad nisam bio spreman na čas, nije me prijavljivao roditeljima, već prelazio preko toga. Uspeo je da u meni potisne averziju prema tom neizbežnom vannastavnom izboru aktivnosti, i da mi toliko približi muziku i instrument, i vremenom sam postao toliko vezan i odan i njemu i harmonici, da sam naučio da pobegnem u svoj svet muzike i nadjem tamo malo mira. To je na kraju ispalo tako dobro, uvek sam mogao da imam izgovor da moram da vežbam, a onda su morali da me puste, ipak su plaćali! Uspeo sam  da završim  Muzičku školu sa  odličnim
uspehom, dobio Diplomu (nisam hteo dalje, uhvatila me “ćirilica”), ali sam je završio vanredno, za 3, umesto za 6 godina, i već sam bio u srednoj, tj. Gimnaziji. Ispade to parče papira dobro došlo kasnije, kada je trebalo para za izlaske i ostlale lične potrebe. Inače sam pošao u školu sa tek napunjih 6 godina i nisam zaostajao od svoje generacije u fizičkom smislu, ni malo, ali nisam bio ni “napredan”, već taman, od sredine na više, ali sam zato za mnoge druge, uključujući i emotivno i seksualno sazrevanje, bio balav i naivan. Bio sam stvarno dete, srednji rod, stariji u školi su me tako i prihvatali, a i bilo je to malo drugačije vreme, više sporta i druženja posle škole. Čak sam naučio da vozim i imao jedno vreme motor, bez znanja roditelja. Naravno da sam vozio bez dozvole, ni za to nisam imao ni godina, ni para. Bile su to lepe prilike da se voziš sa njima, ideš na njihova mesta okupljanja, tada je bilo Ušće (ne znam da li je i sad), sedneš u baštu nekog kafića, gledaš lepe devojke kako prolaze i dive se tvom motoru i opremi, pojasevi, kacige i sl. Naravno, pivo je bilo neizbežan deo scene.

Imao sam 10-ak 11 godina, kada sam počeo da zaradjujem, bar za džeparac, tako što sam prelazio preko ulice na benzinsku pumpu i prao šoferke. Nije mi bilo teško i da im natankujem, to je bilo onda extra tip, ili da stalno zaposlenima donesem “nikšićko, ali hladno”, tu “kod Srbe”, iz obližnje prodavnice, kad bi “zvezda prigrejala”, i to je bio  dodatni dinar, kusur, i nisam se žalio. Školske raspuste sam uglavnom provodio kod dede i babe na selu, ali ako su moji iz nekog razloga u toku godine zaključili da to nisam zaslužio, onda bih ostajao u Beogradu. Bez obzira na to, nalazio sam načina kako da provedem to vreme, bilo zaradjujući za džeparac, bilo odlazeći na puste terene, vozio bicikl opustelim krajem ili do grada i nazad, udarajući kolenima o volan, jer sam ga prerastao, a moji nisu mogli da mi kupe veći. Tada sam se osećao slobodnim, mogao sam da radim šta sam hteo, mladji su bili van grada, roditelji radili, a ja sam vreme popunjavao i vežbajući moju staru, polovnu i kupljenu harmoniku, i čitao. Pustio sam da moja mašta radi ostalo, ja sam samo morao da sačekam svoje pravo vreme i trenutke.

I tako, bližeći se punoletstvu, i ako sam za to još morao da sačekam, a već završavao Gimnaziju, bio sam dobar djak, i polako se spremao za podrazumevani nastavak školovanja. Srećom, tu su mi ostavili izbor. Išli su mi dobro jezici, pa tu nije bilo pitanja i posebnih želja i zahteva. Nekad nije dobro biti previše dobar u nečemu, onda se od tebe očekuje da možeš više, bolje, dalje, i kad god napraviš neku i najmanju grešku, ili u nečemu omaneš, to se tretira kao veliki pad, ili kao da si izneverio svoje roditelje, a oni su se toliko odricali i trudili da ti toliko stvari omoguće! Kako dobro složena priča za malu decu!

Kako sam rastao, tako mi je trebalo i više novca, imajući u vidu da moji nekada nisu mogli, a češće nisu hteli da mi kupe nešto, recimo od garderobe, smatrajući da to nije normalna odeća sa moj pol, pa sam ja improvizovao. Skupljao sam i staru haritiju i flaše, počeo da dajem privatne časove harmonike ili engleskog, i počeo da lepo i solidno zaradjujem, pa sam onda sebi mogao da priuštim i kupim neku majicu ili duks koji se meni svidjaju, patike ili farmerke, koje nisu voleli ni da vide na meni. Mislili su da je to loše oblačenje, simbol pobune i opstrukcije prema porodici i prirodi. Meni je to pak dalo mogućnost mnogo boljeg foliranja i pretvaranja kada sam pokušavao da se “nabacim” ili pridjem nekoj devojci. Mogu reći da je to išlo prilično dobro i uspešno, ali postojao je i trenutak kada sam morao da podvučem crtu i prikočim kad bih video da to već vodi ka nečem intimnijem, sem naivnih razgovora i
žargonskih prepucavanja i dvosmislenosti. Onda bih se obično povlačio, pa počinjao sve iz početka, sa nekom drugom. Kako god da bilo, sve je to bio dobar trening za buduće veze, jer ja se nisam tako lako predavao. Uvek sam
imao neku simpatiju, neku o kojoj bih maštao i smišljao taktiku prilaženja i uspostavljanja prvog kontakta. Verovatno
mnoge nisu bile ni svesne šta se stvarno u mojoj glavi dešava, a ja sam polako ulazio u taj svet veza, definitivno znao šta je moje opredeljenje i afinitet, samo sam to morao da naučim dobro da krijem. Takve veze su mi upravo to i omogućavale, proširujući mi opcije pristupa, fazona na koje “padaju”, tema koje su dobre za početak konverzacije. Sve je to bila čista naiva, ali sam vežbao i vežbao, i ispostavilo se da sve to i nije bilo uzalud.

Krajem 70-ih , negde na prelomu na 80-tu, učlanio sam se u poznati i priznati KUD, gde sam počeo da sviram redovno, svaki dan , pa i nedeljom, po nekoliko sati, kao korepetitor i član orkestra, normalno i to je bilo za honorar. Tu sam, konačno uspešno sreo srodnu dušu, po prvi put i to pravu. Osećao sam da se moji snovi konačno ostvaruju, da me je najzad neko prihvatio onakvim kakvim sam se uvek i osećao, bez imalo stida ili sumnje, razumevajući i shvatajući tu vezu kao normalnu vezu između momka i devojke. Potrajalo je par meseci to naše muvanje, dok se nismo i konačno “smuvali”  i ja sam već napunio 18, a ona je bila par godina mladja, mada veoma zrela za svoje godine, i oboje smo doživeli svaki svoju prvu ljubav. Sve je bilo prvo, dodir, pogled, medjusobno razumevanje i povezanost, duboko i iskreno prijateljstvo i poverenje. Bili smo, očigledno, toliko zaneti, da nismo ni da pretpostavili  da to neće trajati onoliko dugo, koliko smo hteli I želeli. Bili smo prilično eksponirani samim tim što smo svako veče bili zajedno, svirali na probama, ili uvežbavali neke delove koje ona nije mogla da odsvira(ali nasamo u posebnoj prostoriji), a nismo mogli da potisnemo i prikrijemo obostrana osećanja. Nakon nekoliko meseci pozvao me je tadašnji direktor na razgovor, gde sam bio dobro izriban, obećao da je više neću kontaktirati, obraćati joj se , ili na bilo koji način pokušati da joj se približim (i pokvarim je!). Normalno da nije bilo moguće da je ne vidim, kako, kada smo i dalje imali probe svako veče, samo što ja više nisam mogao da je pratim kući, čak ni da je pogledam. Trebalo mi je nekoliko meseci da se oporavim i koliko-toliko vratim u normalu, oboje smo patili, uspevali da krišom u prolazu samo izmenimo po neki skriveni pogled ili smešak, ali smo znali da od toga ne može i ne sme biti ništa, nju su sa svih strana nadgledali, a ni ja nisam bio poštedjen provere. Ipak sam ostao, nastavio da sviram, sa mrljom na dosijeu, ali zahvaljujući dobrom i odgovornom odnosu prema radu samog Društva, to je malo palo u zaborav. Srećom, bilo je tu dosta ljudi, mojih godina i generacije, koji su se prema meni krajnje korektno odnosili, neki su mi čak savetovali da i ne treba da se obazirem na to, nego da samo teram po svom, radim, tj. sviram kao i do tad, i to neće dugo biti tema broj 1.Sigurno sam ostao povremena tema manje, krajnje zanemarive grupe ljudi, ali je većina jednostavno to stavila u stranu, ceneći moje druge osobine i ne postavljajući nikakva pitanja. To mi je uveliko pomoglo da se usavršim i napredujem u sviranju, pa sam počeo i da “tezgarim”, ponekad čak i sa tim istim licemerima, bio sam im potreban. To mi je bila prilika da upoznam bolje tadašnju SFRJ, ali i da vidim nešto sveta, gde su, na njihovu žalost, opet neki moje kvaliteti dolazili do izražaja, naročito kad je bio u pitanju “shopping” po Italiji ili Francuskoj, a oni ni srpski nisu znali kako treba. Ja sam bio taj koji se u njihovo ime cenjkao sa ljubaznim i atraktivnim prodavačicama po rivijeri, a onda ostajao da pričam sa njima, pijuckajući neko piće, dok ne naidje sledeća mušterija, obavezno ih pozivajući na naš večernji koncert u njihovom mestu. Ne treba ni da kažem da su se odazivale, i koje sam muke imao da izvrdam, a da se ne eksponiram i izbrukam. Dovoljna mi je uteha bila ta, što su ostali momci iz ansambla i orkestra, morali da se zadovolje svojim koleginicama, a ne strankinjama, kako to obično i biva na turnejama ili eksurzijama. Moj ego je tada bio nahranjen, a i posle toliko cenjkanja, dobijao sam suvenire za džabe, ipak sam im pravio promet.

Te turneje i koncerti su me, kao što rekoh, malo oporavili, ali nisam morao baš dugo da čekam na sledeću priliku. Ovog puta je ona bila par godina starija, ali sa samo jednim lošim iskustvom i dugogodišnjim “postom”, tako da sam joj ja došao kao kec na jedanaest. Trebalo mi je malo vremena da je ubedim da ne radi ništa loše, ali do tada sam ja već bio usavršio tehnike ubedjivanja. Već sam studirao, solidno zaradjivao od sviranja i sam sebe izdržavao, jedino bih prespavao kod kuće, uglavnom sam iz nje bežao, a i imao sam dosta obaveza, što nastavnih, što “društvenih”, trebalo je sve postići! Moji su uspevali da tu i tamo, kad uspeju da me uhvate kod kuće, prospu neku uz put, ali mene to više nije puno interesovalo. Ja sam imao svoj dinar, dosta sam davao u kuću, jer sam tako vaspitavan, ali mi to nije smetalo, dokle god je preticalo i za mene i moje potrebe. Ova moja, da je tako nazovem druga veza, je bila malo staromodnijeg kova, malo i na svoju ruku, ali smo nekako opstajali. Sreća, imala je svoj stan, ali i mladju sestru, ipak je i to bilo bolje od komaraca napolju. Onda se i ona malo oslobodila i osavremenila, pa je počela i da primećuje udvarače, do tada je bila toliko iskompleksirana da je gledala u zemlju kad bi išla ulicom, a kamoli kad joj se neko obrati. Bilo mi je smešno da gledam kako se neko muči i muva je, a ona sedi pored mene i ne zna kako da ga se otrese, a on me moli da mu još i pomognem, da mu ugovorim sastanak. Za divno čudo, uhvatio sam sebe kako uopšte nisam bio ljubomoran na sve te pokušaje drugih muškaraca da joj se približe. Možda i zato što nismo bili tako kompatibilni, ja sam uglavnom bio taj koji je pravio ustupke i imao razumevanja za njene “mušice” ili iznenadne promene plana, ali i zato što je nisam toliko voleo kao onu prvu. Nju sam, inače upoznao kad je došla na audiciju za igrače, tako da su bivša i tadašnja često bile na jednom mestu u isto vreme, znale jedna za drugu, ja ništa nisam krio, ali je ova druga bila ljubomorna, za mladju ne znam, pošto nisam smeo da sa njom pričam. Sigurno da sam je voleo, jer ništa ne mogu da radim na silu i po svaku cenu, ali ni ja još uvek nisam bio ono što sam znao, osećao i čekao da se desi. Ako ne uvek mentalno, fizički smo bar bili pristojan par. I pored sporadičnih nesuglasica, izgleda da sam u njoj probudio i biološki ženu, i nakon 2-3 zajednički provedene Nove godine, ovog puta sam ja bio jači i odlučio da stavim tačku. Nismo se baš slavno i prijateljski razišli, vidjali smo se dok je još izvesno vreme dolazila na probe, ali bez ikakve komunikacije, no meni to nije smetalo. Bilo je toliko lepih, novih faca sa novih audicija, da sam imao o  čemu da razmišljam i raspaljujem maštu.

I kako to obično biva, kad nešto silno želiš, to ti se i desi, ili ko čeka taj dočeka, ni ovog puta nisam morao dugo da čekam na sledeću priliku. Opet nenadano, pred kraj leta, sedeći i svirajući kod jednog drugara kome sam pomagao da savlada repertoar, nalete prelepa komšinica. Najgore je što ja uopšte nju nisam primetio, već jednu drugu, u stilu daj šta daš, sve dok me ova nije počela da muva ispod stola. Prvo što sam je pitao je koliko joj je godina. Osetio sam ogromno olakšanje, ali i da to neće biti sve što me tek čeka. Ko veruje u numerologiju, astrologiju ili nešto slično tome, razumeće ako kažem da je razlika bila u 3 godine i 3 dana, i da je ona bila treća. Kad se sa ove distance osvrnem na to, dobro je što nisam sujeveran. Tada sam imao 21, solidno iskustvo i u teoriji i u “praksi”. Pošto smo u medjuvremenu prešli sa sviranja na igranje jamba, ja te igre ispod stola nisam mogao više da izdržim, zavrljačio sam one kockice, povukao je za ruku i odveo u sobu. Ko u toj koži nije bio ne treba ni da čita ni da proba da razume(ne verujem ni da bi mogao), uglavnom mi do jutra nismo izlazili, a kad smo izašli, bili smo oboje plavi. Nisam morao dugo da čekam na sledeći susret, bio je već istog popodneva, samo na I spratu iste zgrade, u koju ću još mnogo godina dolaziti.

Sad bih, hteo ne hteo, morao da napravim digresiju, ali i to je nešto što mi se desilo, i što će moj i onako “monoton” život još više ispuniti. Tog leta sam se dokačio sa mojim ocem, na žalost ne zbog načina i stila života, nego što sam postao pušač, a on je bio zakleti antipušač i antialkoholičar, čak je bio i član nekog Društva za borbu protiv tih poroka. Posledica toga, s obzirom da sam ja bio punoletan, a on vlasnik kuće, je bila da je imao zakonsko pravo, koje je i iskoristio, pa me je izbacio iz kuće. Sreća, izneo mi je harmoniku, moju novu, koju sam sam zaradio i kupio, do kapije, otvorio, pokazao na ulicu. Ja, kakav sam bio, i sad ponekad, nagao, brz, nepromišljen, a tada nadasve i suviše ponosan da bih se pokoravao i molio, uzeo sam harmoniku, pravac baš kod tog drugara i ostao par dana kod njega. Ko zna kako bi se sve to dalje odvijalo, da treća sreća nije naišla. Ovako ni kod njega nisam mogao da ostanem, i onda je krenulo moje seljakanje iz sobička u sobičak, kod raznih gazda i gazdarica. Gde god sam mogao na divljaka, bez lične karte, tu sam ostajao, pristajući i na veću cenu i bedan smeštaj po vlažnim ćumezima i budžacima. Negde nisam plaćao kiriju, ali sam zato podučavao njihovu decu iz svih školskih predmeta, plus učio ih da sviraju. Upoznao sam Beograd, bolje nego i jedan taksista, seljakao se s kraja na kraj grada, znao sve noćne buseve i ture, a ni pešačenje mi nije bilo nepoznato. Sledeće tri godine sam bio podstanar u rodjenom gradu, povremeno oblilazio kuću, kad je otac radio, ali nisam nailazio ni na kakvo razumevanje od strane majke, ili sestre i brata. Znali su kakav život vodim, jer sam to već bio rekao, ali nisam odstupao ni za pedalj od onog što sam sebi zacrtao, po cenu da se nikad ne vratim u roditeljsku kuću. Uspevao sam da napravim 25 od 24 sata. Išao sam na faks, radio preko,u to vreme Omladinske zadruge, svirao, tezgario, davao privatne časove, ipak sam imao veće, neplanirane troškove, ali nisam hteo nazad u diktaturu i uslovljavanje. Ne znam da li bih sada imao toliko petlje, koliko sam je u stvari imao tada, a sad bar imam papire! Što se tiče pušenja, možda bih ga i ostavio( ni do danas nisam), ali sve drugo je bilo vredno odricanja. Nisam pitao za cenu, ali sam je ipak platio, doduše kasnije, i na drugi način. E, sad, kad sam malo neke stvari pojasnio, mogu da se vratim onoj, za mene tada mnogo bitnijoj stvari.

Svaka čast i priznanje na kvadrat svakoj prethodnoj vezi koju sam imao i na njihovoj hrabrosti da se odupru i danas prisutnim lažnim vrednostima merilima kvaliteta ljudi, pa sve to na kub, ne bi moglo da se poredi sa onim što sam sa ovom vezom imao. Slobodno i sa punim pravom mogu da kažem, s obzirom da sam već dugo u braku sa veoma širokom i tolerantnom suprugom, da za to što sam imao, doživeo i proživeo sa njom, može mali broj ljudi da se isprsi. Takav spoj, takva kompatibilnost, konstelacija, šta li je već sve to bilo, ali da je bilo, bilo je nezaboravno i neponovljivo.Ja sam dobio krila, dodatni motiv da radim, tražim i prikupljam i trunke informacija, ne bi li me to brže dovelo do željenog cilja. Ona mi je u tome zdušno pomagala, u potpunosti prihvatila, drugačije me i nije videla, i ako je već imala iskustva, nije pravila razliku. Bilo bi isuviše i preterano intimno, kad bih navodio konkretne primere, ali je ona bila moja druga polovina, u svakom mogućem smislu te reči. Jednostavno, moj život bez nje nije imao smisla, bila mi je i potpora i inspiracija. Pasovala mi je u svemu, u ukusu, u muzici, u drugim afinitetima, nije bilo stvari o kojoj nismo isto mislili ili osećali, kao da ju je sam Bog kreirao za mene i po mojoj meri. Normalno da sam se upoznao i sa njenim roditeljima. Generalno, otac joj je bio čovek i po, i mislim da je odmah provalio celu priču, jedino što joj je rekao je bilo da pazi na sebe, jer je vrlo brzo i dobro video da je zaljubljena. Nije nam branio da se vidjamo, bio je veoma ljubazan prema meni, čak je polemisao sa mnom o književnosti, što je meni i te kako imponovalo. Očigledno je da je čovek bio naprednih shvatanja, veoma kulturan i odmeren, dovoljno pametan da vidi da se protiv nekih stvari očigledno ne vredi i ne može boriti, i ja sam ga izuzetno poštovao. Što se njene majke tiče, njoj je trebalo malo više vremena da ukapira, a onda je koristila svaku priliku da provocira. Srećom, ćerka joj je bila dorasla, nije se dala i često je ulazila u rasprave sa njom, ne mareći što ova duva i kuva. Ja sam to njeno vaspitanje i slobodu koju je imala koristio da prenoćim kod nje, u stvari bolje rečeno, dočekam zoru, šta bi drugo u tim godinama, pa onda sve iz početka, kad joj roditelji odu na posao. Bar je bio stan, pa sam mogao da se izribam, za razliku od onih soba koje sam i dalje plaćao, bez vode i kupatila, kad je česma znala zimi da zamrzne. I ona je imala sestru, mnogo mladju, koju sam ja vodio u školu ili na folklor i vraćao kući. Onda sam mami bio dobar, a i mala je najnormalnije prihvatila da Seka ima novog dečka, samo malo drugačijeg, i tako mi se i obraćala.

Nakon tri godine potucanja po raznim sobičcima, moja majka je uspela da ubedi oca da me vrati kući. Bila je to stara kuća sa solidnim dvorištem, u čijem vrhu se nalazio stančić, koji su oni izdavali. Prioritet za eventualni povratak u roditeljsko okrilje nije sad bilo pušenje, nego da se ponašam odgovorno tako što ću plaćati kiriju. Normalno da sam na to pristao, već sam je plaćao, a i čim sam počeo da zaradjujem, podrazumevalo se da ću prvo da dam u kuću. Tada su mi oni odredjivali koliko mi je dovoljno, sada sam ja to mogao, što je bilo zanemarivo u odnosu na to koliko sam mogao da zaradim radeći po nekoliko poslova. Sa druge strane, taj kućerak je imao izlaz na sporednu ulicu u vrhu dvorišta, pa sam ga obilato koristio, dovodeći voljenu mi osobu. Ja sam se bacio na sredjivanje, uveo svoj telefon, struju, promeno bravu na toj kapiji, postavio zvono i nabavio psa, tako da sam u svakom trenutku bio upoznat sa dešavanjima u dvorištu, tj. da li se neko približava, pa se treba utišati ili smanjiti doživljaj. Tu smo zaista živeli, dolazili su nam prijatelji, i dalje smo izlazili u grad, bioskop, u proverene kafiće i restorane, proslavljali svakog meseca dan kada smo se upoznali. I konobari su znali šta treba da rade kad nas vide, koliko puta smo ostajali kao poslednji gosti, a oni zaključavali i služili poslednju turu na račun Kuće. Ja sam se u medjuvremenu zaposlio za stalno, ali sam nastavio i da sviram i da dajem časove, ona je vanredno dalje završavala, pa smo mogli da priuštimo i letovanja (nezaboravna), malo skromnija, u šatoru, a ne u hotelu, ali more je more, a oboje smo ga voleli. Znali smo da provedemo po mesec dana, i uvek bismo tempirali da tu proslavimo i naše rodjendane, ali onda u restoranu, i to sa muzikom.

Normalno, to sve nije moglo da prodje nezapaženo, majka je već odavno znala, ali je otac bio taj koji se stalno vrzmao i njuškao, dok nije dobio i potvrdu svojih sumnji, tako što sam ja skupio petlju i rekao mu šta nameravam i želim da uradim. Onda je napravio scenu, pozvao užu rodbinu i teatralno im saopštio kakav ja to život vodim i kako je sve to neprirodno i nenormalno. Ljudi su bili zatečeni, neki su dali primedbu da se to možda leči, ali se sve na tome i završilo. Rodbina se polako povukla i ostavila ga da se sam bori i koprca sa svojim problemima, ja sam i dalje terao po svom. Na žalost, u tom periodu je njen otac iznenada preminuo, i par dana je bila sa majkom i sestrom. To je, sa izuzetkom od par nedelja, jedino vreme ili bolje rečeno dan, kada nismo bili zajedno. Kad sam morao na neku turneju ili koncert van grada, onda sam je zvao telefonom, ali nije bilo dana da se nismo čuli, ako već nismo mogli da se vidimo. Jednostavno, nismo mogli jedno bez drugoga, nismo bili kompletni, ako nismo bili zajedno, pa makar se samo gledali.

Naravno da i ova priča ima svoj neslavan kraj, uprkos svim iskušenjima i prvenstveno njenim odricanjima i upornošću da bude sa mnom, ne mareći za komentare svoje porodice, biologija i biološki sat opet stupaju na scenu. Ono što smo oboje želeli i čekali, kod nje je proradilo malo ranije od planiranog. Nakon 6 nezaboravnih i neponovljivih godina, koje smo proveli i koje su meni tako protutnjale i protresle me, ostaviviši utisak i trag u meni, bilo bi krajnje sebično od mene da je ne pustim, ako i kad sam je toliko voleo. Ono što je ona želela, što je jednostavno proradilo u njoj kao ženi, ja nisam mogao da joj priuštim, ni tad ni ikad, i ako mislim da je to ona više priželjikvala, ali to sa mnom nije bilo izvodljivo. Uradio sam ono što sam morao, pustio sam je, bez molbi, bez nepotrebnih objašnjavanja, shvatio sam po njoj da joj sve to teško pada. Još jednom se ženski rod pokazao jačim, odlučnijim i zrelijim da nešto što naumi i sprovede u delo, i ako je to bilo i stresno i bolno za oboje. Mene je to na drugi način malo poremetilo, jer sam već krenuo u željenom pravcu, bar kad je u pitanju psihijatrijska provera i “overa”. Skoro godinu dana pre toga sam bio u Sloveniji, na insistiranje tadašnjeg direktora KBC, koji je, kao za inat bio taj dan zamena za onog kod koga sam hteo i kod koga je trebalo da idem. Ime mu nije bitno, bitno je da me je ubedjivao, ispitivao, do detalja, na trenutke nisam bio siguran ko koga treba da ispituje, slao kod psihologa, sociologa, terao da popunjavam razne upitnike i testove, čak i test inteligencije!, pa me onda slao da se mlatim po Ljubljani, opet kod kolege psihijatra, pa kod koleginice endokrinologa, i kod svih sam, zamislite, prošao, samo on nije bio siguran, ali je morao da me nakon njihovog mišljenja ipak pusti i konačno dodeli uže specijalizovanom, ali niže rangiranom kolegi, koji je bar znao šta i kako se radi. Saznao sam da se to sada i kod nas radi, da ne moram da se cimam i putujem u Sloveniju, a bližio se i neslućeni raspad ondašnje čuvene SFRJ.

Na sve to, nekoliko nedelja pre našeg rastanka, moj otac je preminuo, i ona je imala dovoljno razumevanja da sačeka da prodje neki pristojni period, pre nego što mi je saopštila svoju odluku. Ispada da smo oboje bili na prekretnici svojih života, ali svako na svoju stranu. Ja sam samo znao da ću sad to morati sam, i uspeo da ubedim sebe, da kao i mnogo puta u životu, nešto moraš da izgubiš, da bi na drugoj strani dobio. Obećao sam da je neću zvati, rekla da joj je sve to dovoljno bolno i teško, i ja sam to ispoštovao. Ja sam delimično dobio ono što sam celog života čekao, a više od decenije kasnije sam skupio petlju i uspeo da je nadjem i da u par navrata telefonom porazgovaramo. Koliko sam shvatio, decu je dobila, ali ne i srećan brak, a ja i dalje ne mogu da kažem da je to ravnoteža medju zvezdama.
Toliko o toj temi, a potrajala je.

Vratio bih se na neke momente iz početaka puberteta, kada su me moji ustalasali hormoni odveli u, po shvatanju mojih roditelja “neočekivanom i neprirodnom” pravcu. Imao sam samo drugove, po neku drugaricu, koju nisam mogao da otkačim, jer nisam ni znao,ni imao šta da pričam sa njima .Te teme su mi bile isprazne, dosadne, pa ako sam morao da ih slušam u školi, bar nisam morao da se sa njima družim posle škole. Naučio sam kako se koriste makaze i makazice, da bih nekako skratio (čitaj iseckao ili iskasapio) kosu, ali je bila dovoljno dugačka i dovoljno kratka da posluži svrsi. U svakom slučaju, izbegao sam odlazak u frizeraj. Bio sam često izložen ismevanju i neslaganju roditelja po pitanju izgleda, oblačenja, uvredama, čak i fizičkim pretnjama od strane oca. Majka je bila malo lakša za rukovanje, ali vrlo maštovita po pitanju verbalnih varijanti istog, uključujući i stalno podsećanje rečima:pazi šta i kako radiš, znaš kakav ti je otac”. Bilo im je lakše da prebacuju krivicu jedno na drugo, a ne da pokušaju da udju u srž problema, da porazgovaraju sa mnom, da bar pitaju, a ne samo da kritikuju. Svako je nalazio krivca u onom drugom, ko je zadužen za koji aspekt mog vaspitanja i usmeravanja. Majka je u tim njihovim duelima obično izlazila kao gubitnik i krivac, ali je to nije sprečavalo da i dalje pokušava da me vrati na “pravi” put. Nekad je to pokušavala ucenama poput izjava da ako se “popravim, promenim stil i ponašanje”, povratiću njihovu ljubav, veru, poštovanje i poverenje. Budući da sam prvorodjeno dete u njihovom nazovi braku, trebalo je da budem uzor i primer mladjima, a vidi kakvu im poruku šaljem!, eto nama bolesne, izvitoperene osobe u našoj kući! Stideli su me se, izbegavali da se pojave sa mnom, a ni ja nisam bio oduševljen zajedničkim izlascima. Lakše mi je bilo kad sam ostajao kod kuće, za njih po kazni, za mene poklon. Vodali su me kod raznih specijalista, počev od endokrinologa, s obzirom da se nisam u svim delovima tela razvijao po planu i polu, što mi je i te kako odgovaralo, mogao sam da idem go do pojasa, pa se ispostavilo da je tu sve u redu. Pa kod psihologa, ispade da nisam lud, i tu sam prošao testove predvidjene za moj uzrast, a oni nikako da nadju krivca, sem naravno mene i mojih fiks ideja. Bilo im je važno da nije greška do njih. Ovo, kao poseban komentar, ujedno treba da je pouka prvenstveno roditeljima takve dece, da odrastu, umesto da deca odrastaju bez njih! Sada to znam, nisam zaboravio, ali sam im oprostio (“Oprosti im, ne znaju šta rade!”), inače bih skrenuo sa staze. Sreća da sam uglavnom imao nekog prijatelja pored sebe, da nisam baš uvek bio sam, ako i jesam, imao sam utehe u knjigama, muzici, sportu, pa sam i neznajući tako sebi pomagao i vraćao se u normalu, spreman za sledeće prozivke i osude.

Može da zvuči čudno i pomalo zastraćujuće takav brz i neočekivani razvoj dogadjaja, ali delovi slagalice života  su počeli da se uklapaju. Otišao sam da vidim svoga oca i zatekao ga kako leži u bolničkom krevetu, bespomoćan, bez svesti, dijagnostikovan kao beznadežan slučaj. Probudio se onog trenutka kada sm mu se približio, samo me je pogledao i suza mu se skotrljala niz obraz. Nije mogao da govori, ali smo se gledali u oči toliko dugo, kao da smo pokušavali da proživimo naše živote ponovo, samo ovoga puta smo obojica znali da je prekasno za drugu šansu, nije je bilo. Tamo i tada, želim tako da mislim, konačno me je razumeo i osećao sam da je ponosan na mene, i ako je znao da to neće dočekati. Poživeo je još nekoliko nedelja, ali više nikad nije došao svesti. Šta sam drugo mogao da uradim, nego da oprostim, i od tada pokušavam da mislim na njega kao na čoveka koji nije znao da nadje bolji način da nešto uradi. I sad mi, ponekad, dodje  u snove, ali sada znam kako da izadjem na kraj sa tim. Tog dana sam se sa njim oprostio, i znao sam da moram da nastavim dalje. Već sam prošao proces procene psihijatra, i bilo je samo pitanje dana kada ću početi hormonsku terapiju. Pretpostavljam da nikad neću znati šta bio on rekao, ali želim da verujem da bi bio uz mene. Bila je već 90-ta, i dva meseca nakon očeve smrti, ja sam primio prvu injekciju. Jedno poglavlje se završava, drugo počinje.  

Odlazak oca sa naše porodične scene je samo donekle ublažio tenzije u kući. Zato se moja majka razmahala, konačno došla do izražaja. Ja sam se,  sa svoje strane trudio i upuštao u dugotrajne rasprave i objašnjavanja sa njom, ali bez puno uspeha. Pošto sam već imao nekoliko razgovora sa Dr.Rakićem, bio sam prinudjen da ga zamolim da dodjem sa njom, pa da on pokuša da joj objasni i približi moju nazovi problematiku. I tako smo otišli na dogovoreni razgovor, ona sva unezverena, s obzirom da smo otišli na samo Odeljenje, i prvo što je uspela posle jedva izgovorenog „dobar dan“ bio je izliv suza i pitanje „gde smo mi to pogrešili i kako to može da se ispravi?“ Ovom prilikom jedno veliko hvala i odanje priznanja poštovanom Dr.Rakiću, na strpljenju i taktici, koju je u takvoj situaciji pokazao. To mi je, po ko zna koji put bio dokaz, koliko malo znače godine i biti roditelj, a koliko je dogma prisutna u njihovim glavama. Nekad je teže njima, jer to shvataju kao roditeljski promašaj i neuspeh, a najlakše je prebaciti krivicu na nekog drugog, okolinu u kojoj se dete kreće ili na supružnika. Činjenica je da me je moj otac učio i kako se šutira lopta i kako se vozi bicikl, ali to sigurno nije, niti je moglo da utiče na moj razvoj i opredeljenje. E, to je njoj trebalo objasniti i rasteretiti je krivice, ipak je trebalo izaći medju svet sa takvim detetom, a predrasude ne biraju godine i obrazovanje.

Ja sam, sa svoje strane znao šta me čeka, uvek imaš izbor, pa ako misliš da je to prava stvar za tebe, to ćeš i uraditi, po cenu da nešto izgubiš. I na to sam bio spreman, gubio sam i pre, a ništa nisam dobijao, zašto bih sada odustajao!  
Sestra i brat su za te stvari bili emotivno potpuno nezreli i nespremni, i ne krivim ih zbog toga, i oni su zbog mene imali problema sa svojim društvom i njihovim pitanjima. Zato su se prilično distancirali od mene, trudeći se da se puno ne srećemo, pogotovu ako im neko od društva dodje, ja sam se sklanjao u moj kućerak, ponovo ga adaptirao, farbao prozore ili krečio iznova, samo da mi prodje vreme. Nekad mi mentalni napor nije pružao i omogućavao rasterećenje, pa sam izduv nalazio u fizičkom zamaranju i radu, bar sam se obarao u krevet čim ga dotaknem. Bio sam tako blizu početka terapije, a kao da sam je već počeo. Uglavnom sam bio upoznat sa promenama koje me očekuju, jer sam nakon dobijanja „zelenog svetla“ odlazio par puta kod Dr.Vujović, koja me je veoma strpljivo i postepeno uvodila u ono što me sa te strane čeka. Kada sam i tu prošao sve potrebne provere i analize, došao je i taj dan, da se konačno i ja „bocnem“! Tu prvu iglu i dozu, koju mi je „stručno i nesebično“ zveknula sestra u DZ, zapisao sam i zapamtio do dana današnjeg. Još par puta sam tako uradio, a onda sam shvatio da me manje boli kad sam sebi dajem, jeste da je trebalo da se iskrivim i izuvijam, i da ne zadrhti ruka, ali sve je bilo bolje od one „konjske“ igle i njenih pogleda. Bitno je da sam mogao da podignem pakovanje od 5 ampula i da je ne vidjam često. Sreća da je moja doktorka opšte prakse bila moja generacija i naprednih shvatanja, pa bar tu nisam bio „čudo“, već njen redovan pacijent i zaista mi je izlazila u susret za sve upute i nalaze koji su mi trebali. Onda je to bilo novo, nije postojala neka zakonska regulativa i ona je koristila sve rupe u njima, da bih terapiju i papire dobijao bez problema i plaćanja. Čak je našla i neku šifru, gde sam bio oslobodjen participacije i nepotrebnih zadržavanja po šalterima.

Imao sam dobre receptore, tako da mi se čini da sam već pred kraj prve doze počeo da osećam promene u glasu, a bukvalno svaki čas sam se pogledao i zagledao, neće li neka nova, jača dlaka da se pojavi i gde. Imao sam par dlaka na bradi i pre, ali sam ih negovao, tako što sam ih samo štrickao, ne bi li im ojačao koren, tako sam bar čuo da se dešava, ako je ne iščupaš, ona samo ojača, super! Sad je samo trebalo imati strpljenja i sačekati one ostale, ali prave. Bio sam inače dlakav i po nogama, pa sam šortseve mogao da nosim i pre, ali sam jedva čekao da i one malo zgusnu redove i dobiju na jačini. Ipak, prvo što sam dobio je pojačani apetit, nisam verovao šta i koliko sam bio u stanju da pojedem. Razvaljivao sam se od količina, što slano, što slatko, i sreća moja pa sam ostao fizički aktivan, inače bih se sigurno zaokružio kao globus. Prestao sam da sviram u starom KUD-u, ali sam preko stare prijateljice koreografa našao posla i povremeno bio zamena u orkestrima drugih društava. Repertoar je uglavnom bio sličan, a ja sam znao da „skidam“  i na uvo i na note, a redovna isplata, šta ćeš bolje, kad te niko ne čeka kod kuće.

Posle 2-3 doze sam konačno osetio konkretne promene, prvo u glasu, i bio po malo zatečen tom razlikom. Sebe sam čuo čas po „staroj“, čas po „novoj“ boji glasa, pa sam znao da zapušim jedno uvo i nešto kao uzvikujem ili pevušim, ne bih li uočio razliku. Bio sam oduševljen, jer sam baveći se toliko godina muzikom, i u orkestru i sa pevačima, morao da naučim i da dobro pevam i ukazujem im na eventualne greške. Proširio mi se dijapazon, tako da sam sad mogao da pevam šta i „odakle“ hoću, uz poneki nekontrolisani „falset“, ali se i to uskoro normalizovalo, i ja sam sada kontrolisao njega, a ne on mene. Kakav napredak! Krenula je i brada, a za njom i prvo kasapljenje i isprobavanje šta mi od opreme za brijanje najviše odgovara, pena ili bez pene, losion koji peče, ali miriše, ili bez njega. Kakva teška pitanja i odluke za matorca, koji mora ponovo u pubertet, a stvarno je počeo da me drma. Osetio sam da dobijam na fizičkoj snazi, doduše hvatali su me često grčevi, propratni efekti kako kažu doktori, onda kad se najmanje nadaš on uhvati do bola, pa trljaj, masiraj. Najgore mi je bilo kad me uhvate noću, a je se prethodnog dana naradio i jedva dočekao da se strovalim u krevet, ali sve je to išlo onako kako je i trebalo i moralo, tražili ste, gledajte, tj. trpite!

Pošto sam uglavnom rešio probleme u kući, morali su da se pomire sa time, a možda im je lakše došla i varijanta da nisam gay, nego sam prinudjen da budem u takvim vezama, pa kad je već tako, daj da se i tu uradi šta mora, samo da ispadne koliko-toliko normalno. Njima sam prepustio objašnjavanje po komšiluku, ja sam odlazio i dolazio kući uglavnom po mraku, pa me i nisu puno vidjali. Ostao je i dalje problem kako sve to saopštiti i objasniti kolegama i koleginicama na poslu. Koleginice su po tom pitanju bile veoma predusretljive, neke čak i radoznale, uglavnom smo bili približnih godina,  sve, sem jedne, još devojke, neudate, neka po mom ukusu, neka ne, ali prema meni prijatne i kulturne. Bila je to jedna velika kancelarija, u kojoj sam samo ja štrčao, one sve namazane i namirisane, a ja jedini u farmerkama i patikama, dobro, po nekad u cipelama. Promene su naravno već bile vidljive i ja sam jednog dana njih sve zamolio za malo pažnje i strpljenja, rekao im šta se dešava, šta će se tek sve još desiti, i više je njima pao kamen sa srca, nego meni. Sve su one videle da se nešto dešava, a ja nikako da se oglasim. Onda su se one dogovorile da me više ne zovu mojim krštenim imenom, nego su mi nadenule nadimak, kojim me i danas neki zovu, i rešile da me ubuduće kod komintenata predstavljaju kao novog kolegu, isključivo prezimenom. To smo tako brzo izveli, da sam ja radeći sa istim klijentima samo počeo da se drugačije potpisujem, i ispalo je kao da je došla zamena za prethodnog radnika, ali čudo kako se to uopšte nije odrazilo na kvalitet daljeg rada sa njima. I tu su mi pomogle, jer su rekle da sam se jako brzo uklopio i pohvatao posao, zaista su ispale lafčine. I do tada je vladao jedan fini odnos i timski duh u radu, one su pričale o svojim vezama, problemima, ali su se sad toliko oslobodile, pa su počele da me čak i pitaju šta da rade sa tamo nekim njihovim momkom, kako da izadju na kraj sa njim, i sl. Ponovo sam se zapitao, kome treba terapija, meni ili njima, ali sam se trudio da dam iskrene komentare i mišljenje, i često bivao u pravu. Opet još jedan dokaz prednosti nad „normalnima“!

Ženski rod se još jednom pokazao kao fleksibilniji za prihvatanje novog i nepoznatog, ali ostale su kolege, neki od njih nabedjeni „macho“ tipovi, pa onda razne druge varijante, momci, vereni, oženjeni, sa/bez dece, stariji, koji su po godinama mogli da mi budu roditelji i još direktor mog sektora. I tu su mi koleginice pomogle, tako što su mi predložile da odaberem kancelariju, naručim kafu i piće po želji, uhvatim ih ujutru, dok se još ne razmile svaki na svoj posao. Upravo tako sam i uradio, sačekao ih „na sabajle“, u jednom dahu ispričao šta radim i šta ću sve da uradim, i izvinio se dvojici kolega posebno, jer su imali ime, koja sam i ja već odavno izabrao. Mislim da je baš ta vrsta nastupa imala dobar efekat, jer sam im bez uvijanja rekao da ću sad i ja možda biti na meti kritika koleginica, jer ne dižu dasku  pre korišćenja zajedničkog toaleta, a one nikako da uhvate ko to radi. Nadimak koji su mi dale koleginice je odmah usvojen, da ne bi došlo do zabune kojeg od nas trojice zovu. Normalno i da su ono naručeno piće neki drmnuli na eks, ali je  to dalo nekima vremena da se malo povrate od šoka i izvuku iz njima neprijatne situacije. U suštini, prošlo je mnogo lakše nego što sam očekivao. Sa razlogom sam strepeo, voleo sam svoj posao, a u isto vreme nisam smeo da dozvolim da ga izgubim i ostanem bez obebzedjene materijalne egzistencije. Još neko vreme im je trebalo da se „prešaltuju“ na drugačiji način obraćanja, i često je njima bilo neprijatnije ako se slučajno i po navici „pogrešno“ izraze, pa su se onda izvinjavali. Ja im to nisam uzimao za zlo, lako i uz neku šalu sam prelazio preko toga, bilo mi je mnogo važnije to što su me prihvatili u svoj klan. Bilo je bitno da ja svoj posao nisam zapostavio, čak sam se i više trudio, imajući u vidu, da moj opstanak u firmi ponajmanje zavisi od mojih kolega, već od onih iz viših krugova, ali i tu sam dobro prošao. Nisam im bio stalno na oku, jer su bili u drugoj zgradi i povremeno svraćali do naše, ja sam bio uvek dobro raspoložen, kulturan, a za posao nisu mogli da mi zamere baš ništa. Često sam pokrivao kolege, radio i njihove poslove, pomagao im ako imam lufta u svom poslu, i to mi se mnogostruko kasnije vratilo. Nemam zaista šta da im zamerim, pogotovu što sam do operacije imao da se načekam, i to skoro godinu i po dana, a za sve to vreme, oni su se prema meni ponašali kao prema kolegi, zanemarujući aktuelne lične podatke.

Ono što sam, počevši terapiju, zanemarujući neizbežne fizičke promene, primetio je promena raspoloženja. I ako sve to nisam radio u idealnom okruženju i podršku porodice, imao sam i dalje nekoliko prijatelja, već porodičnih ljudi, koji su mi pomagali i davali mi podršku da istrajem. Slobodno vreme sam provodio sa njima, čak i njihovim roditeljima, pa me je ponekad bolelo, kako to oni mogu, a moji ni ne žele. Pa ja sam se samo fizički menjao, ostao sam onaj uvek isti, njihov drug i prijatelj, poznanik i stalni gost u njihovoj kući, a od svoje sam bežao. Postao sam otporniji na neke emotivne provokacije, tipa filma „limunade“, pa onda neka srceparajuća scena, gde cela sala plače, a ja se suzdržavam da ne vrištim od smeha i mislim se, ljudi, vidite li da je to samo film. Bar da je po nekom istinitom dogadjaju, nego čista fikcija, a oni se ubiše plačući i izlaze umazani iz sale, dodajući jedno drugome maramice. Čak sam sebe uhvatio kako sam hladan i na neke realnije i ozbiljnije stvari koje gledam ili kojima prisustvujem, i u jednom trenutku sam se uplašio da ne idem u krajnost, da postajem bezosećajan, čak do neke, meni tada nepoznate hladnoće i izostanka bilo kakve emotivne reakcije. Sa druge strane, i sama pomisao na psa ili konja, a još ako sam nešto gledao, je u meni izazivala takav stres, da sam se bukvalno gušio u suzama i grcao, gledajući ta prelepa stovrenja, u svoj svojoj eleganciji i dostojanstvenosti. Na njih sam do danas ostao slab, i lako pustim suzu za njima.

Što se tiče ljudi uopšte, vremenom sam našao balans i način da prihvatim i tužne momente u nečijem životu, ali sa mnogo manje „doživljaja“ i javnog iskazivanja emocija. Po tom pitanju sam malo očvrsnuo i suzio oblast spontanih reakcija, mada mislim da je to delom i posledica hormona. Ne stidim se ni danas da pustim suzu, ali ona je danas samo moja, i i dalje je pre pustim za nekom dobrom muzičkom numerom ili prisećanjem na životinje i njihovu prirodnost, nego na ljude i njihove priče.

I ako sam znao da treba da prodje najmanje 6 meseci od početka terapije, moja je u smislu fizičke transformacije išla prema planiranom, i ja sam sa te strane bio spreman, ali sam ipak morao da čekam da se to i dogodi, mnogo duže, nego što sam se nadao. To mi je, mislim, teže padalo, ta neizvesnost, hoće li to već jednom početi da se radi, obrnuti slučajevi su se već radili, neke sam i upoznao, a ja nikako da dodjem na red. Već sam bio na kraju živaca, fizičke promene su me definitivno preobličile, tačnije doterale, a papiri se i dalje vuku i prave probleme, a ne mogu da ih sredim dok ne odem pod nož.

Vraćam se na temu ličnog života, tačnije intimnog života, nekako se sve to meni dešavalo kad se najmanje nadam i očekujem, a kad mi u stvari najviše treba. Kad sam se zaposlio za stalno, ulazeći u jedan od hodnika glavne zgrade u kojoj sam prvo radio, samo sam na par sekundi zabeležio izlazak jedne korpulentne plavuše,  iz neke od kancelarija, i njene široke, šarene suknje, kako joj se uvija oko nogu i otkriva preplanule listove i glatku kožu. Čim sam se vratio u svoju, odmah sam pitao ko je ona, i ispostavilo se da radi u kancelariji na dnu istog hodnika. Povezao sam da je to njen glasni smeh, koji sam često čuo, budući da su nam vrata bila otvorena, naročito leti, bez klime, kada je svaka promaja bila dobrodošla. Ispostavilo se da smo radili u istom Sektoru, čak i sa istim firmama, samo različitih roba i usluga. Ja sam tada imao tu moju dugogodišnju vezu, i taj podatak sam samo registrovao, ne sluteći da će sve to, nekoliko godina kasnije, dovesti i do drugačije vrste odnosa. Ja sam prešao u drugu zgradu, prošlo je par godina, ona veza je pukla, ja krenuo sa „špricanjem“, i jednog dana je samo banula u našu kancelariju sa obaveštenjem da se i njen deo premešta u našu zgradu, te mi krenusmo da radimo u istoj kancelariji, čak sto do stola. Tu sam dobio priliku da je bolje upoznam, ona je imala petlje i da me nešto konkretnije pita, kad bi se druge ustručavale, i mi smo postali i to naglašavam, prvenstveno i prvo jako dobri i bliski prijatelji. Njoj sam se poveravao, provodio dosta vremena nakon posla sa njom, bilo kod mene, bilo u njenom stanu, imala je i strpljenja i odlično je izvlačila zaključke iz onoga što bih joj ja pričao. Normalno da sam i ja o njoj dosta saznao, uvideo da je veoma realna osoba, sa obe noge čvrsto na zemlji, da ima snage i u donošenju i u sprovodjenju odluka koje donese. Jedan stvarno čvrst i dosledan karakter, stabilna i odan prijatelj, kada ti dozvoli da joj to i postaneš. Imala je čudan gard, koji niko nije uspeo da otvori, sa svima je bila samo koleginica i ništa više od toga, umela je to veoma jasno da stavi do znanja svima koji su nešto van toga pokušali da urade. Ona je u moj život uletela u trenutku kada sam bio kao histerična ameba, rasturen izmedju dogadjaja iz bliske prošlosti, trenutnih promena koje mi se tada konkretno i fizički i mentalno dešavaju, i strepnji šta posle. Pomogla mi je da lakše prihvatim i prebolim taj period gubljenja jednog, zarad dobijanja drugog, popunjavanja te duševne praznine. U jednom trenutku sam izgubio i želju da sve to radim, jer sam imao veliku inspiraciju i podstrek za time iz prethodne veze, a ona je pukla, pa sam ponekad i padao u dilemu, vredi li sve to. Ona je bila ta koja me je vraćala u normalu, u racio, zanavljala me i dizala, kad bih potonuo. Znali smo noći da provodimo u priči, nekad sedeći u kolima po celu noć, a da ne udjemo u kuću. Ona bi se pred zoru odvezla u svoj stan, spremila za posao, ja od svoje kuće isto to, i opet bismo bili zajedno na poslu.

Lagao bih kad bih rekao da nije bila privlačna i zgodna, ali u početku mi to nije uopšte bilo važno, niti sam tome pridavao neki veliki značaj. Ona je bila sama, jedinica i na žalost ostala i bez roditelja, i ja sam mogao samo da se divim njenoj snazi i želji za životom, njenom optimizmu, ali i u isto vreme realnom prihvatanju i okrutnih strana koje život donosi. Mogao sam da napravim paralelu i shvatim da je ona mnogo više izgubila, nego ja, a da sebi ne dozvoljava da poklekne pred izazovima. Imala je i ona svoje krize, ali je sada počela da ih deli sa mnom, posle mnogo godina izolacije u koje je samu sebe stavila, ne želeći da iko vidi ili nasluti kako joj je, bila je isuviše ponosna , a krize je ostavljala kod kuće, nije ih donosila na posao i očajavala nad sudbinom. Živela je sama, što je u mnogome olakšavalo naše duge razgovore, bez prisustva ili mešanja drugih, a i nisu nam trebali posmatrači. Nedostajala mi je nekih par nedelja, preko leta, kada je koristila svoj godišnji odmor, ali se nakon toga naše prijateljstvo još više učvrstilo. Prošlo je svega nekoliko meseci od početka moje terapije i našeg novoizraslog prijateljstva, a ja sam počeo da primećujem obostrane promene u našem odnosu. Imali smo neki svoj rečnik, ja sam i neosetno počeo da ubacujem i dvosmislenosti, na šta je ona počela da crveni, pre toga joj se tako nešto nije dešavalo. Polako je počela da ulazi u moj život i u jednom novom smislu, počeo sam da je posmatram i vidim i kao ženu. Potvrdu toga sam dobio prilikom nekog razgovora u toku radnog vremena, kada je razgovor otišao na potpuno drugi kolosek, kada su počela verbalna nadmudrivanja, čak i njeno nesvesno koketiranje, a ja sam osetio miris, njen miris zrele žene. Naše druženje se i dalje nastavilo, intenziviralo, ali je bilo samo pitanje vremena kada će se nešto konkretno i desiti.

Moralo je da se desi, mirisi su učili svoje, razbio sam njen dobro čuvani oklop, i mi smo se konačno „združili“ baš za Novu godinu. Od tada se nismo razdvojili.

Sledećih godinu dana je bilo ispunjeno i zadovoljstvom i iščekivanjima za poslednji stadijum koji bi me doveo do cilja. Konačno, par dana pre isteka tekuće godine, imao sam prvu operaciju. Ona me je i dovezla, i uspela da udje i u šok sobu, samo par sati pošto sam se probudio. Nakon par meseci imao sam i drugu, pa sledećih godinu-dve nekoliko manjih operacija ili intervencija. Ne želim puno da pričam o tome, jer sve je lepo počelo, a nije se baš lepo završilo, ni na čije zadovoljstvo, samo što smo nas dvoje spremni da to priznamo, a ima i ko nije.

Upali smo u nezaboravni (ne ponovio se) period 90-ih, krize, inflacije, i nije bilo jednostavno odraditi ni najmanju intervenciju, sve je trebalo kupiti i doneti, žali Bože  zdravstvenog osiguranja. Ja sam često bio na bolovanjima, pa se dešavalo da mi je nadoknada bila veća nego plata, i moja i njena zajedno. Nakon toliko bolovanja, bio sam pozvan od strane Komisije na procenu radne sposobnosti, a nakupilo se pošteno bolničkih lista, a da ni na jednoj nije pisalo da je hirurško lečenje završeno. Ja sam odmah posle prve operacije sredio sve papire, bukvalno od osnovne škole do pasoša, i bar se jednim delom rasteretio problema. One druge više nisam mogao da jurim i rešavam, nisam više imao ni para, ni živaca, a nama nije smetalo ni tako, samo da se ja više ne cimam i ne seckam. Otišao sam u firmu da mi overe knjižicu, kada je naišao moj direktor, pitao šta ima novo, ja mu rekao da su me pozvali na invalidsku, a on je samo lakonski odgovorio:“javi se mojoj sekretarici, da uzme podatke“, misleći na datum i broj sobe. To sam i uradio, što da ne, sam se ponudio. Moje je bilo da se samo tamo pojavim sa odgovarajućim papirima, koje su oni u dopisu naveli i u zakazani dan se pojavio. Tu me je čekala i pravnica, po službenoj dužnosti, a kad su me prozvali, zadžao sam se manje, nego kad su nju prozvali da da svoje mišljenje, s obzirom da sam bio njihov radnik. Ja znam šta sam ja rekao dok sam bio unutra, ali je ona izašla sa kezom na licu i rekla da treba da častim, dobio sam I kategoriju invaliditeta, što će reći 100%, što će opet reći, eto meni penzije, posle samo 10 godina zvaničnog rada, pa lepo, daj šta daš! Sve je bilo bolje od 5 maraka plate. Tada smo rešili da odemo iz Beograda, ja više nisam morao na posao, a ona je shvatila da je bolje da i ona sporazumno raskine radni odnos, nego da sačeka koji mesec, pa da dobije otkaz. Došli smo na njenu dedovinu, relativno blizu, a dovoljno daleko od grada, buke i loših sećanja. Još godinu-dve sam pokušavao da završim započeto po pitanju hirurških zahvata i kompletiranja, ali u tome nisam uspeo, i na kraju sam potpuno digao ruke od toga.

Ovde, gde smo i sada i u buduće, izgradili smo novi život, niko ništa ne zna, i nema potrebe da zna, osim najužeg kruga prijatelja, koji su nam i do danas ostali. Šest godina smo živeli zajedno, kada smo rešili i da ozvaničimo našu vezu, prvo u Opštini, i to smo uradili u Beogradu, preko nedelje, kad je matičar, inače naša prijateljica, imala pauzu za doručak, uz prisustvo obaveznih svedoka i najviše 10-ak odabranih ljudi. Glavno smo ostavili za leto, kada smo napravili pravu „seljačku“ svadbu, onako po svim običajima, kako valja i carski trebuje! Ispunili smo želju njene rodbine, odradili sve što i kako su oni zamislili, a mi se potrudili da zaista i uživamo u tom danu. Ostao nam je u veoma lepom sećanju, bez obzira što bismo mi masu stvari i običaja izbacili, bitno je da je njima bilo lepo i da smo im time pričinili zadovoljstvo, jer se u tom dvorištu dugo godina nije čula muzika, nego samo gledala crnina.

Sada imamo jedno drugo, u dobru i u zlu, živimo na čistom vazduhu, u prirodi, pijemo bunarsku vodu, jedemo neprskasno i naše što uspemo da odgajimo. Naučili smo da cenimo i svoj i tudj rad i uglavnom gledamo svoja posla. Šta smo stvarno radili od kad smo došli iz Beograda, pa do pre par godina, nema smisla da pišem. Dovoljno će biti ako kažam da smo se bavili pravom poljoprivredom, od najsitnijih, pa do najkrupnijih životinja, a onda smo sve to raskantali, što zbog toga što sam ja popustio sa zdravljem, što zbog svima poznatih promena i obećanja o novom društvenom poretku. Nismo hteli da ulazimo u vrzino kolo kredita i državnih pozajmica, nama je i ovo dovoljno, na našu žalost, i onako nemamo za koga da radimo i kome da ostavimo. Ovako, šta posejemo, to i požanjemo. Kao što sam i rekao, naučili smo da se zadovoljimo onim što imamo i da strpljivo sačekamo bolje dane, ako dodju. Ako ne, pa ni to nam nije nepoznato!

Svima koji nameravaju i žele da naprave ovakve ili slične promene u životu, želim više sreće i uspeha, nego što sam ja imao, zbog toga sam sve ovo i pisao. Izvinjavam se ako sve ovo izgleda predugačko, preopširno, zamorno, ali ako ga već budete čitali, posvetite bar isto toliko vremena razmišljajući o vašoj odluci, koliko vam je trebalo i da ovo moje pisanje pročitate.
Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore