Transeksualnost – od čega bežimo? - Geten

znakoviKada nas boli glava, potrebno je izdvojiti skoro ništa novca za andol, kafetin ili brufen. Kada neko ima problem sa slepim crevom, hitno se interveniše i svi su srećni. Kada polomimo nogu, paze nas kao da smo opet deca i svi se trude da nam udovolje. Kada imamo bradavicu na ruci, odstranimo je. Kako društvo, ne medicinski stručno, objašnjava to što ta bradavica može da bude čitavo telo, odnosno viškovi na njemu? Kada je taj višak mnogo veći i kada gips ne može da uradi posao?

Piše: Dajana Debić

Postoje osobe koje se rađaju sa urođenim neskladom između fenotipskog hromozomskog pola i osećaja pripadnosti polu. To nije klasična homoseksualnost (mada društvo i za to ima malo razumevanja), ovde je problem „zarobljenosti“, otuđenosti od tela, pa vremenom i od sebe. Kako saznajemo, do 35 godina se može nekako živeti sa neprilagođenim fizičkim polom. Nakon 35. godine svaka treća osoba sa ovim sindromom (Harry Benjamin Gender Dysphoria Association) strada. Samoubistva, narkotici, kriminal- sve je tu negde oko nas, ali zar mora biti?

Ovim osobama se vremenom „gase“ centri u mozgu koji se aktiviraju tako što biološki reaguju kroz telo. Ako se muški polni organ aktivira na ženu na vidiku, za ženu unutar tog tela ne postoji način da u tom smislu bude zadovoljna jer joj muško telo, bez ikakvih ženskih karakteristika, neće odgovarajuće reagovati. Gasi se. Granica je 35, ali može biti i mnogo ranije. Brže živimo, brže sagorevamo.

Pre svega, najbitnije je pojasniti da je ovakav sindrom posledica urođene različitosti izmedju mozga i tela, a nikako nije psihijatrijsko oboljenje. Radi se o neprilagođenosti dve vrste pola, a budući da postoje 4 vrste pola (osećaj pripadnosti polu- psihički pol; prisutnost polnih žlezda- muških ili ženskih; fenotipski pol- spoljašnji izgled; hromozomski- 46XX ili 46 XY), ne postoji razlog da se negde izbegne poklapanje.

Za lečenje je potrebno izdvojiti u slučaju prilagođavanja muškog tela ženskom psihičkom polu od 3000€, a u obrnutom slučaju od 10 000€. U Srbiji postoji izvanredan tim stručnjaka koji već 20 godina uspešno obavljaju ovakve intervencije ali nezavisno od činjenice da su nam jako blizu, naše zdavstveno osiguranje ne pokriva ovu vrstu intervencije. Nedavno je prof. dr Svetlana Vujović, internista i endokrinolog, načelnica Kabineta za endokrinologiju gonada Klinike za endokrinologiju KCS, koja je i osnivač i član Borda Beogradskog tima za polni identitet i član Svetskog udruženja za transseksualizam HBIGDA, uputila predlog o izmeni člana 61.12 Zakona o zdravstvenom osiguranju, kako bi se u njegovom domenu našle i usluge, lekovi, medicinsko-tehnička pomagala i operacije (dvosmerne, izuzetno komplikovane i rizične, ali i jedini lek protiv ovog sindroma).

Nakon operacije, potrebno je izdvajati od 1500 do 5000 dinara mesečno za terapije koje traju zauvek. Potrebno je do kraja života uzimati hormonsku terapiju kako bi se mogli razvijati, nadograđivati u ono što oni jesu iznutra. Ova procedura ne podrazumeva usaglašavanje pola jer su oni rođeni sa svojim polom ali u telu koje nije oblikovano zajedno sa psihičkom polom. Terapija je neophodna za normalan i fukcionalan život.

Tamo gde se javila greška ne možemo dopreti, ali možemo dozvoliti da se leče, odnosno spasavaju na jedini moguć način a da za to pružimo sve što je u našoj moći. Verovatno ne možemo ni da nagađamo kolika je njihova patnja i kakav je život u kutiji i neudobnosti? Da li se oni i u kojoj meri osećaju uopšte živima kada shvate da nemaju novca da prilagode telo sebi i kakav će njihov život biti? Šta je sa našim zakonodavstvom? Ako se leče bilo koji drugi sindromi, zašto bismo ovaj odbacili? Po čemu je to neki drugačiji slučaj? Nije u redu biti u konzervi jer o nečemu ne znamo dovoljno ali znamo da im tražimo da uredno plate svoje poreze. Nije nikad bitno da li od zdrave osobe uzimamo ili ne, bitno je da naplatimo. Zašto onda nije bitno da li zdrava osoba može da radi kvalitetnije i duže, a mi možemo na to uticati. Koliko dajemo za dravlje? Mnogo, ali za svoje. Ili za onog čije stanje razumemo.

Da li je moguće da i dalje ne razumemo da zaista dosta možemo da učinimo? To je bilo pitanje upućeno Ministarstvu zdravlja. I nema odgovora.

Izvor: B92