„Bilo je to u prosincu 2013. godine. Samo nekoliko dana nakon referenduma o braku, ja i moja obitelj bili smo pozvani na božićni ručak kod Markića. Oni su naši obiteljski prijatelji, a Željka Markić je krsna kuma mojoj starijoj sestri. Stričeva žena, reći ću vam i to, je sestra Ladislava Ilčića te predsjednica Centra za prirodno planiranje obitelji. Govorim vam ovo samo zato da vidite iz kakvih krugova dolazim. To je grupacija koja vodi konzervativnu revoluciju u Hrvatskoj. Moji roditelji nikada nisu bili politički aktivni na način na koji su to bili Markići ili stric i njegova žena, ali dijelili su s njima iste svjetonazore, što je, naravno, meni stvaralo veliki problem. Osjećala sam se jako čudno. Sjećam se kako su na ručku pričali o referendumu i slavili pobjedu, a ja nisam mogla vjerovati gdje se nalazim“, priča nam Viktorija Ćurlin, 23-godišnja studentica ruskog jezika i antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 

Viktorija ima crvenu kosu do ramena i blage crte lica. Elokventna je, obrazovana i ostavlja dojam osobe koja je sigurna u sebe. Nosi traperice, košulju i zeleno-plavi šal, te kad je riječ o izgledu ni po čemu ne odudara od drugih djevojaka u kafiću, odnosno potpuno se uklapa u društveno prihvaćen izgled žene. Tako je to danas, no prije samo tri godine, na već spomenutom ručku kod Markića, Viktorija ne samo da nije izgledala „kao djevojka“, već se nije niti zvala Viktorija. Sve osobe u njenom životu, mama i tata, sestra i brat, prijatelji u školi, učitelji, poznate i nepoznate osobe, oduvijek su mislile da je ona muško. Premda je još kao dijete shvatila da njezin rodni identitet nije muški, šutjela je o tome i trpjela. Punih deset godina. Sve do siječnja 2014., kad se konačno odlučila uhvatiti u koštac s problemom  i hrabro stati pred roditelje. „Bok mama, tata. Ja sam cura. Zovem se Viktorija i kroz par mjeseci počinjem uzimati hormone da promijenim svoje tijelo“, rekla je roditeljima.

Kako stoji na internetskim stranicama udruge Trans Aid, udruge kojoj je cilj promicanje i zaštita prava trans, inter i rodno varijantnih osoba, i čija je vizija društvo koje slavi raznolikost identiteta, tijela i iskustava, transrodne osobe su raznolika skupina ljudi koji prekoračuju ili nadilaze kulturno definirane kategorije roda. Prema internetskim stranicama udruge Trans Mreža Balkan, rodni identitet je intrinzični, unutarnji osjećaj osobe o svom rodu. Rodni identitet transrodnih osoba u različitim se stupnjevima razlikuje od spola koji im je pripisan pri rođenju. Kada se govori o rodnom identitetu, upravo zbog društvenih normi, najčešće se navode „muški“ i „ženski“ rod. No, postoje brojni rodni identiteti i mnogi se ne mogu pripisati društveno prihvaćenim muškim i ženskim identitetima. Naime, na rod se može gledati kao na prostor u kojem su muški i ženski identiteti samo dva od mnogih postojećih identiteta, a ne dvije krajnje točke, u odnosu na koje se sve osobe trebaju definirati.  

Arijan Kajtezović iz udruge Trans Aid pojašnjava da društvo određuje rodne uloge, ponašanje i izgled prema spolu koji nam je pripisan rođenjem. Pretpostavlja se da se rod i spol poklapaju, odnosno da se sve ono što se ne uklapa u tipični obrazac spola i roda smatra neprihvatljivim. Rod je, ističe Kajtezović, poimanje sebe u društvenom kontekstu i uključuje ono kako želimo da nam se druge osobe obraćaju, oslovljavaju, odnosno kako sebe doživljavamo i kako želimo da nas drugi doživljavaju.

Kad je riječ o transrodnim osobama i rodnom identitetu, valja razbiti još neke stereotipe. Za početak, rodni identitet nema nikakve veze sa seksualnom orijentacijom. Identitet je ono što čovjek osjeća da jest, vlastito rodno određenje koje nije nužno vezano za spol pripisan rođenjem, dok se seksualna orijentacija odnosi na emocionalnu, romantičnu i seksualnu privlačnost prema osobama određenog spola. To znači da transrodne osobe, baš kao i cisrodne osobe (one čiji se rodni identitet uklapa u društvene rodne norme određene za spol koji je tim osobama pripisan pri rođenju) mogu biti heteroseksualne, homoseksualne, biseksualne, aseksualne, panseksualne, itd.

Kada mediji pišu o transrodnim osobama gotovo uvijek su fokusirani na stereotipnu binarnost rodne uloge. „Ljudi kažu 'sto ljudi, sto čudi'. Pa zašto ne bi prihvatili da tih sto ljudi ne mora nužno biti podijeljeno u plavu ili roza kategoriju. Postoji čitav spektar boja. Ne postoji samo pop i rock glazba, postoji i jazz, elektronika…Ne postoji samo crna i bijela rasa. Isto tako ne postoji samo muški i ženski identitet, već i u njemu ima razlika“, objašnjava Viktorija.

Arijan nadopunjuje, „Da, i nije da su kao roza i crna dvije krajnje točke na spektru boja i da se sve druge boje negdje između roze i plave. Tako ni rodni identiteti ljudi – neke i cis i trans osobe su osobe žensko, neke muško, ali neke su osobe i izvan tih binarnih okvira muško-žensko. Ono, to je kao da sve ljude dijelimo na francuze/skinje i engleze/skinje i pokušavamo reći da su sve osobe ili francuskinje/zi ili engleskinje/zi ili ono 70% engleskinja/za, 30% francuza/skinja. Kao da ne postoje i turkinje/ci, i kineskinje/zi, i brazilci/ke, i druge osobe diljem svijeta raznih nacionalnosti, ili bez nacionalnosti.“

Ne postoje dva identična rodna identiteta, a svi su jednakovrijedni ili bi barem trebali biti jednako vrednovani i jednako poštovani. Osim na binarnost, mediji su pogrešno fokusirani na medicinske postupke i „promjenu spola“ čime uglavnom misle na operativne zahvate. No, nije uopće nužno da transrodne osobe žele ikakve operacije. Neke osobe krenu u tranziciju uzimajući hormonsku terapiju, nekima je potrebna i operacija, no mnogima ne treba ništa od toga i sasvim su sretne. Prema istraživanju Agencije Europske unije za temeljna ljudska prava čak 74 posto transrodnih osoba nikada nije tražilo psihološku ili medicinsku pomoć zato što su transrodni/e. Iako ih je skoro 20 posto kazalo da nije tražilo pomoć jer se ne usudi/e, čak 63 posto ih je reklo da im pomoć ne treba odnosno da ju ne žele. 

M.M. ima 25 godina. Da mu se rodni identitet razlikuje od pripisanog mu ženskog spola i kulturološki pripadajuće rodne uloge, shvatio je vrlo rano. Još u vrtiću. „Sjećam se kao danas. Imao sam tri ili četiri godine i u vrtiću je bila nekakva priredba. Curice su morale doći u suknjama ili haljinama, a ja sam odmah rekao da želim nositi hlače, košulju i kravatu. Teta u vrtiću i mama su mi objašnjavali da ne smijem i meni je to bilo, sjećam se, nemoguće prihvatiti. Tada sam prvi put shvatio da nešto što želim nije društveno prihvatljivo i nije mi bilo jasno zašto“, priča MM i kaže da su pravi problemi nastali u pubertetu. „Nisam vjerovao da postoji još netko na svijetu koji ima isti problem kao ja. Mislio sam da sam jako čudan. Iskreno sam očekivao da ću kad odrastem izgledati poput mog oca, stvarno sam to očekivao. Nisam imao pojma da idem u krivom smjeru, da me čeka krivi pubertet. Do puberteta sam bio sretno dijete, ali poslije više ne“, govori. Društvo te, kaže M.M., stavlja  u „mušku“ ili „žensku“ kutiju, a to tako ne bi trebalo biti. „Nisam birao da sam muško, to je dio tvoje osobnosti. Nema tog upitnika koji možeš ispuniti da dokažeš jesi li muškarac ili žena. Ne može se reći da nisi cura ako ne nosiš haljine, ili da nisi dečko ako ne voliš sport. To su zastarjele podjele i ideologije za 21. stoljeće“, objašnjava. Priča nam kako je jednom prilikom ispunjavao upitnik u kojem mu je bilo ponuđeno da se identificira kao muškarac, žena, trans muškarac, trans žena ili rodno nebinarna osoba, i da na koncu nije izabrao ništa. „Ne treba mi oznaka, ne trebam se označavati kao nešto. Ako su ljudi takvi da diskriminiraju na temelju roda onda bolje da ga nema“, ističe.

No, ljudi ne mogu bez etiketa. Od pamtivijeka ih vole lijepiti po svemu i svačemu, na svoj način obilježiti sve što je drugačije, a sve s ciljem da maksimalno pojednostave stvari jer ih inače ne mogu razumjeti. U toj pretjeranoj simplifikaciji, pojednostavili su i definiciju transrodnih osoba za koje će uz puno empatije najčešće utvrditi da su to „ljudi zarobljeni u tuđem tijelu“.  Sve trans osobe s kojima smo razgovarali groze se takvog tumačenja. „To je stereotipno i štetno shvaćanje jer ono interpretira dominantno mišljenje da postoji samo jedan ispravan način za biti trans, a to je obaviti tranziciju. Zato želim reći da mi nismo zarobljeni u tuđem tijelu, zarobljeni smo u društvenoj percepciji naših tijela“, zaključuje Viktorija.

Izvor: Trebamo slaviti raznolikost ljudskih tijela, identita i iskustava!

Transrodnost

  • Novinarska etika i dostojanstvo trans osoba +

    Novinarska etika i dostojanstvo trans osoba Ustaljena percepcija trans osoba se često kreira uz nedovoljno proverene informacije i kroz mitove. Neki od tih narativa su toliko prisutni u javnom prostoru da ih većina smatra činjenicama, a Opširnije...
  • Trans osobe i dijagnoza mentalnog poremećaja +

    Trans osobe i dijagnoza mentalnog poremećaja „Ja sam devojčica“ i „Ja sam dečak“ jedna je od prvih stvari koje naučimo o sebi tokom odrastanja. Međutim, šta se dešava sa onom decom za koju mislimo da su Opširnije...
  • Superheroj Đura: Budite svoji i ne odustajte +

    Superheroj Đura: Budite svoji i ne odustajte Đura Đuričić za transserbia.org govori o svom trans iskustvu, autovanju, problemima sa kojima se suočavao zbog svog trans identiteta u različitim sferama i trenucima tokom života, i o tome ko Opširnije...
  • Biti trans osoba u Srbiji +

    Biti trans osoba u Srbiji O tome kako žive trans osobe u Srbiji, sa kakvim problemima moraju da se nose i na koji način se njihova prava i položaj mogu unaprediti razgovarali smo sa Irenom Opširnije...
  • Trebamo slaviti raznolikost ljudskih tijela, identita i iskustava! +

    Trebamo slaviti raznolikost ljudskih tijela, identita i iskustava! Kako žive trans i rodno različite osobe u Hrvatskoj pročitajte ovde. Opširnije...
  • 1