Borba protiv kapitalizma ostaje jedini put ka potpunom oslobođenju žena.
Mnogim socijalističkim feministkinjama ne pada teško da kritikuju liberalni feminizam. Mnoge od nas došle su u socijalizam iz liberalizma i imamo jasnu predstavu o njegovim ograničenjima i manama.
Međutim, istorija i suština radikalnog feminizma manje su poznate. I dok termin „radikalni“ kod radikalnog feminizma izgleda kao da ima veze sa politikom bliskom socijalistima/kinjama, kada se detaljnije pozabavimo istim, videćemo da je to ideologija koja nije kompatibilna sa socijalističkim feminizmom. Mučen uskogrudim razumevanjem rodne opresije i pogrešnom strategijom promene, radikalni feminizam na kraju ne uspeva da ženama ponudi jasan put ka oslobođenju.
Radikalni feminizam razvio se iz drugotalasnog feminizma sedamdesetih godina prošlog veka, pored socijalističkog i marksističkog feminizma, ali ipak drugačiji od njih. Pa ipak, oni imaju i nekih sličnosti. Kao socijalističke feministkinje, radikalne feministkinje imaju problem sa individualizmom liberalizma i tvrde da lični izbori i postignuća nisu dovoljni za promenu društva. I smeštaju žensku opresiju u širi, društveni kontekst.
Otpočetka se radikalne feministkinje posebno bave seksualnim i nasiljem u porodici, smatrajući ga najznačajnim kada je opreseija žena u pitanju. Andrea Dvorkin, jedna od najprominentnijih radikalnih feministkinja osamdesetih godina 20. veka, izdvojila se svojom borbom protiv seksualnog nasilja. U jednom od svojih najpoznatijih govora „I Want a 24 Hour Truce During Which There is No Rape“, Dvorkin je molila muškarce u publici da pokušaju i shvate ogroman strah od seksualnog nasilja s kojim žene svakodnevno žive.
Ova posvećenost borbi protiv seksualnog nasilja je za divljenje. Kao i naglasak koji radikalne feministkinje stavljaju na promenu velikih razmera, umesto na sitne intervencije. Međutim, način na koji su radikalne feministkinje govorile o sprovođenju te promene istovremeno je problematičan i simptom dubljih i ozbiljnijih mana njihove ideologije.
Njihov antipornografski aktivizam jedan je od pokazatelja toga. Osamdesetih godina prošlog veka mnoge radikalne feministkinje zalagale su se za zabranu pornografije, smatrajući je inherentno mizoginom i nasilnom. Neke, poput Dvorkin i Ketrin Mek Kinon — radikalna feministkinja i akademska radnica, pravnica i profesorka – otišle su čak u dalje. Udružile su snage sa hrišćanskim desničarima kao što je Edvin Miz, sa kojim su se zalagale za niz zakona kojim bi se pornografija zabranila. „Među mnogim zakonodavcima sa kojima smo radile na ovom zakonu“, entuzijastično je izjavila 1990 za New York Times „jedan je konzervativac. Velika nam je čast što smo imale priliku da sarađujemo sa njim.“
Neki aspekti pornografije su nesumnjivo rasistički i nasilni. Međutim, stavljanje pornografije van zakona ne rešava neposredne materijalne probleme žena koje rade u pornografiji. Takođe nema ni smisla sarađivati sa konzervativcima u borbi protiv opresije žena. To su isti ljudi koji žele da ženama ograniče pristup reproduktivnom zdravlju i da ponište već slabašne mere socijalne zaštite.
Rad radikalnih feministkinja na zabrani pornografije učinio je vidljivim i kristalno jasnim opasnosti pogrešnog identifikovanja korena ženske opresije. Oslanjanje na državu zbog cenzure, jačanje zatvorskog aparata, udruživanje sa protivnicima progresivnih promena – to je mesto na koje nas analiza radikalnog feminizma vodi.
Klasa i koreni opresije žena
Suština pogreške radikalnog feminizma je njegovo poimanje klase.
Za radikalne feministkinje dve glavne klase društva nisu radnička klasa (koja prodaje svoj rad) i kapitalisti (koji ih eksploatišu), već muškarci (opresori) i žene (koje trpe tu opresiju). One ovo zovu teorijom patrijarhata.
Radikalne feministkinje se uglavnom ne bave kapitalizamom, ali čak i kada to čine, gledaju na njega kao na kompletno odvojenu sferu, izolovanu od ženske opresije. Njihov krajnji cilj je ukidanje roda, koji vide kao inherentno hijerarhijski i opresivan spram žena.
Dok marksisti/kinje dele s njima ovu antipatiju prema patrijarhatu, ipak drugačije gledamo na pitanje klase i korene ženske opresije. Klasu definišemo u ekonomskom smislu, ne rodnom: klasu osobe određuje njen odnos prema sredstvima za proizvodnju i državi. Hilari Klinton i Šeril Sandberg, na primer, su klase koja se razlikuje od klase studentkinje koja se bori za studentska prava ili majke četvoro dece koja radi u restoranu brze hrane za minimalac.
Socijalisti/kinje ne odobravaju seksističke komentare upućene Hilari Klinton, Šeril Sandberg i ostalim pripadnicama elite. Ali činjenica je da su njihovi kapitalistički i političarski interesi u sukobu sa interesima velike većine društva.
Uzmimo nedavni primer: kada su pre nekoliko godina hotelske radnice pokušale da se udruže u borbi za svoja prava u Kembridžu, Masačusets, eksplicitno su zatražile podršku od Šeril Sandberg, izjavivši da prate njen savet da budu asertivne. Sandberg je odbila da im pruži podršku. I to ne treba da nas čudi. Univerzalno „sestrinstvo“ sudarilo se sa konkretnim interesima kapitala. Sandberg je pokazala kome je istinski odana, jasno i glasno.
Kao markistkinje, znamo da neprijatelj nisu muškarci, već kapitalistička klasa – koja je sama raznorodna i multirasna – i da naša strategija mora da reflektuje to stanje. Opresija žena nije urođena, već se javila u određenom istorijskom i političkom trenutku, zajedno sa razvojem klasnog društva i nuklearne porodice.
Opresija žena ne opstaje prosto zbog toga što nas muškarci mrze, već zbog uloge koju smo imale tokom istorije u nuklearnoj porodici. Dok su muškarci odlazili na posao svakog jutra kako bi učestvovali u kapitalističkoj proizvodnji, žene su obično učestvovale u socijalnoj reprodukciji: biološkoj reprodukciji novih radnika (kroz dobijanje dece), i svakodnevnoj reprodukciji radnika – pranjem veša, kuvanjem za porodicu, pripremanjem dece za školu, itd.
Čak i u nekoliko poslednjih decenija, kada su i žene postale plaćena radna snaga, i dalje su bile zarobljene u „drugoj smeni“, izvodeći socijalnu reprodukciju kod kuće pošto bi se vratile sa posla.
Ove stvari su od velike važnosti za kapitalizam. Radnici/e moraju da budu nahranjeni, obučeni, i svakog dana spremi kako bi kapitalizam funkcionisao. Ali interes kapitalizma je da ovaj rad bude neplaćen i da ostane u sferi privatnog. Zbog toga, socijalističke feministkinje tvrde da je jedini način na koji možemo da oslobodimo žene ukidanje klasnog društva, jednom za svagda.
Usput, postoje reforme za koje možemo i treba da se borimo, kao što je podizanje minimalne nadnice, uvođenje plaćenog porodiljskog odsustva, i implementiranje univerzalne nege deteta. Socijalističke feministkinje poput Silvije Federiči se takođe zalažu za „plaćanje kućnog rada“ kako bi žena bila finansijski nezavisna i njen rad u kućnoj sferi bio priznat.
Međutim, nijedna od ovih reformi, kao ni samo ukidanje kapitalizma, neće se desiti bez masovnih i ujedinjenih društvenih pokreta. I tu na scenu stupa radnička klasa. Zbog svog položaja u društvu, radnička klasa u celini, u svoj svojoj multirodnoj, multirasnoj i multigeneracijskoj slavi – predstavlja društveni pokretač koji može da se bori za radikalnu promenu i kraj kapitalizma.
Da li ovaj krajnji cilj uključuje ukidanje roda? Verovatno! Citiraću Engelsa:
„To će se riješiti kad poraste novo pokoljenje: pokoljenje muškaraca koji nikad u svom životu nisu došli u priliku da kupuju novcem ili drugim sredstvom socijalne moći podavanje žena, i pokoljenje žena koje nikad nisu došle u priliku da se podaju muškarcu iz bilo kakvih drugih obzira osim istinske ljubavi, niti da ljubljenom uskrate podavanje iz straha od ekonomskih posljedica. Kad se pojave ti ljudi, bit će im posljednja briga šta se danas zamišlja da bi oni trebalo da čine; oni će stvoriti svoju vlastitu praksu i svoje odgovarajuće javno mnjenje o praksi svakog pojedinca — i tačka.“[1]
Radikalni feminizam i njegova isključivanja
Poslednjih godina, većinsko shvatanje radikalnog feminizma obojeno je njihovim mišljenjem o TERF-ovkama, odnosno transisključivim radikalnim feministkinjama. Nisu sve radikalne feministkinje TERFovke. Mek Kinon je otvoreno podržavala borbu za prava trans osoba decenijama, i kritikovala je TERFovke zbog njihove zadrtosti. „Bilo ko ko se identifikuje kao žena, želi da bude žena, predstavlja se kao žena, što se mene tiče je žena,“ izjavila je u intervjuu 2015.
Iako između radikalnog feminizma i TERFovki ne stoji znak jednakosti, radikalni feminizam ipak ima mnogo TERFovki u svojim redovima, i njegove suštinske ideje korisne su za isključivanje trans osoba, a posebno trans žena.
Mnogim radikalnim feministkinjama nije važno kojeg je neko roda, kako se identifikuje i predstavlja – jedino što im je važno je rod koji je osobi pripisan po rođenju. Ukoliko su muškarci opresori i uzrok ženske opresije, sledi da ti muškarci imaju tu opresorsku moć, i da je održavaju čak i nakon tranzicije. Njihova socijalizacija kao muškaraca, nebitno koliko je kratkoročna ili koliko su mučeni rodnom disforijom i nasljem, čini ih akterima ženske opresije. I stoga, mnoge radikalne feministkinje iz svojih prostora i politike isključuju trans osobe, a posebno trans žene, i zabranjuju im pristup. Ovo isključivanje nije samo zadrto, ono je i licemerno: dok se radikalne feministkinje kroz različite kampanje bore protiv seksualnog nasilja, trans žene su te koje trpe užasno visoke stope seksualnog i fizičkog nasilja, posebno obojene trans žene.
TERFovke mogu da tvrde da trans žene nemaju reproduktivni sistem kao cis žene, i da zbog toga ne mogu da razumeju žensku borbu za pravo na kontrolu rađanja i protiv prisilne sterilizacije. Ali šta onda imaju da kažu o solidarnosti sa lezbejkama, ili cis ženama koje ne mogu ili ne žele da imaju decu? Argumenti kojim se TERFovke služe su jednako slabi i puni predrasuda.
Radikalni feminizam se primetno ne oglašava ni po pitanjima rasizma i opterećen je politički sumnjivom strategijom koju koristi u borbi protiv istog.
Obojeni muškarci održavaju seksizam jednako kao i belci. Ali njihovo iskustvo rasizma takođe ih povezuje sa obojenim ženama u njihovim zajednicama, to je ono što im je zajedničko. Kako Šeron Smit piše, „potreba da se bori pored muškaraca u borbi protiv rasizma ili u klasnoj borbi, učinila je separatističke ideje odbojnim obojenim ženama.“
I zaista, za mnoge žene, borba protiv rasizma je neodvojiva od borbe protiv seksističke opresije (a obe su sastavni deo kapitalizma).
The Combahee River Collective, legendarna grupa socijalističkih feministkinja crnkinja, pišu u svojoj izjavi iz 1979: „Moramo da artikulišemo pravo klasno stanje osoba koje nisu prosto radnice bez rase i pola, ali za koje su rasna i seksualna opresija značajne determinante u njihovim radnim/ekonomskim životima.“
Žene ne mogu prosto da svedu svoja iskustva opresije na pitanje roda. Većina nas su radnice. Mnoge od nas su majke, obojene žene, članice LGBTIQ zajednice, i drugo. Moramo da razumemo na koji način su sve ove stvari povezane, kako bismo mogle da se borimo protiv dominacije u svim sferama i pobedimo.
Kako se boriti protiv opresije žena
Dok radikalne feministkinje stavljaju separatizam kao političku strategiju – a nekima je to i cilj – socijalističke feministkinje razumeju da naša snaga leži u našoj brojnosti. Podela između radnih muškaraca i žena, između cisrodnih i trans osoba – sve ove podele su pogubne po naše generalne ciljeve. One nas samo slabe i oteževaju našu borbu protiv kapitalizma.
Cilj socijalističkih feministkinja je izgradnja solidarnosti širom cele radničke klase. Naše sudbine su povezane, a borba protiv rodne opresije neodvojiva je od borbe protiv transfobije, rasizma i kapitalizma. Bilo kom pokretu ili feminističkoj teoriji koje eksplicitno ili implicitno isključuju trans osobe, namerno im se obraćaju u pogrešnom rodu ili održavaju transfobiju, nema mesta na levici.
Nedavo je Levi forum bio napadnut i kritikovan zbog uključivanja panela na kom se u pitanje dovodila legitimnost trans osoba i njihova potreba za zdravstvenom zaštitom. Nakon mnogo buke, panel je na kraju otkazan, i to s pravom. Kako se pokret za prava trans osoba razvija, levica mora da bude direktna u solidarnosti sa transrodnim i osobama koje se rodno ne određuju.
I dok ima stvari iz radikalnog feminizma koje su inspirativne, kao što je naglasak na seksualnom nasilju, njegova analiza korena opresije žena i ideje koje su se odatle razvile o tome kako treba da se oragnizujemo politički su promašene.
Umesto toga da na muškarce gledamo kao na glavni izvor ženske opresije, moramo uvideti da je klasno društvo krivac. Borba protiv kapitalizma ostaje jedini put ka potpunom oslobođenju žena.
O autorki
Erika Vest je članica Međunarodne socijalističke organizacije i studentkinja Univerziteta Berkli u Kaliforniji. Živi u Oklendu.
Prevod: MJ
Izvor: The Pitfalls of Radical Feminism
[1] Friedrich Engels, „Porijeklo porodice, privatne svojine i države”, Naprijed, Zagreb 1973.