Džesika Hertel i Džez Dženings nedavno su objavile knjigu za trans decu nazvanu Ja sam Džez. Ova priča sa predivnim ilustracijama zasnovana je na stvarnom iskustvu devojčice Džez. Lavern Koks kaže da je knjiga „nezaobilazan materijal za roditelje i decu“, i dodaje: „Volela bih da sam imala jednu ovakvu knjigu kada sam bila mala i borila se sa pitanjima rodnog identiteta.“
Pred vama je intervju sa Džesikom Hertel koji je vodila Kristan Vilijems za transadvocate.com.
Kako si počela da radiš na ovom projektu?
Ja sam majka tri male devojčice. Heteroseksualne sam orijentacije, cisrodna i nijedno od moje dece nije trans. Smatram da sam posvećena saveznica LGBT zajednice, i meni i mom mužu je važno da i naša deca takođe postanu saveznici. Dok nam deca nisu krenula u školu nisam shvatala da moja poruka poštovanja i inkluzije za sve biva uprljanatradicionalnim idejama porodice kojima su deca bila izložena u školi, a gde drugačije porodice nisu bile zastupljene, niti se o njima pričalo.
To me je motivisalo da nešto uradim. Počela sam da volontiram u svojoj lokalnoj školskoj oblasti. Mogla sam da se konsultujem oko toga kako ću razviti priručnik za direktore i radnike koji su se svakodnevno susretali sa sve više LGBT pitanja. Tako da sam radeći tamo upoznala neke ljude koji su radili u odboru zajednice i zalagali se za bezbednost svih studenata i tamo sam upoznala Džezinu mamu, Dženet. Nas dve smo postale najbolje prijateljice.
Pomenula je da će njena porodica gostovati u emisiji Barbare Volters, i ja sam odjurila kući kako bih snimila intervju. Moja decu su došla dok sam gledala intervju i razgovalare smo o tome pošto se prilog završio. Moja najmlađa ćerka je tada imala je četiri godine. Pokušala sam da stvari pojednostavim i rekla joj da je Džez iznutra devojčica, bez obzira na njeno telo, i izgledalo je da su deca skapirala.
Nekoliko meseci posle toga moje ćerke su upoznale Džez i svi zajedno smo izašli na sladoled. Dženet i ja smo bile iznenađene time kako brzo jedna četvorogodišnjakinja može da pređe preko trans pitanja. Obe smo počele onda da razgovaramo o potrebi za sredstvom koje je jednostavno i vrlo direktno, namenjeno i roditeljima koji se smatraju saveznicima i žele da i njihova deca razumeju šta trans znači, kao i školama koje imaju dodira sa trans pitanjem. Shvatile smo da tako nešto ne postoji i da ljudi takvu knjigu nemaju na raspolaganju, ljudi koji tu vrstu razgovora vode sa decom po prvi put, a da je napisana na vrlo jednostavan način.
Ja sam Džezpisana je u prvom licu i bazirana je na DžezinimYouTube snimcima, u kojima je njoj 6, odnosno 7 godina. Htele smo da to bude iz perspektive vrlo mladog trans deteta koje je samouvereno i kome nije neprijatno zbog onoga što jeste. U osnovi smo transformisale te rane video snimke u ovaj narativ u prvom licu, u kom Džez objašnjava šta znači biti transrodan/a i da to nije nešto čega se treba bojati, niti se toga stideti.
Sada su za knjigu zainteresovane mnoge škole i biblioteke koje prepoznaju da je ovo dobro sredstvo – čak iako im ovog trenutka ne treba; dobro je imati ga u bibliotekama osnovnih škola širom zemlje.
Evo jednog citata, pa ako možeš da ga prokomentarišeš:
„Deca dobijaju dijagnoze poremećaja ’rodnog identiteta’, a to je rezultat toga što se upuštaju u društveno neprihvatljivo ponašanje, ponašanje koje se smatra neprikladnim za detetov biloški pol. Kao takva, tvrdim da transrodizacija dece treba da bude shvaćena kao projekat društvenog inženjeringa koji ima sličnoti sa praksom seksualnih operacija koje su rađene na osobama koje su se upuštale u društveno neprihvatljiva ponašanje u prethodnoj eri eugenike.“ Šila Džefriz, Gender Hurts, str 128.
Ja sam advokatkinja, studirala sam na Harvardu; vrlo sam analitična. Ovakva izjava meni izgleda kao zaključak donesen u akademskom okruženju, bez ikakvog kontakta sa na primer dvogodišnjim trans detetom. Ono što sam naučila provodeći vreme sa Džez i proučavajući njen život, je to da kad joj je bilo dve godine, ona je ispravljala svoju mamu, kad bi joj se ova obratila kao dečaku. Džez bi joj rekla, „Ne, mama. Devojčica.“
Tu nema nikakvog prikrivenog političkog motiva. To nema veze sa pobunom ili protestom. I to svakako nije bilo nešto što su roditelji smislili. Džez je četvrto dete, njeni roditelji su već imali dva dečaka i devojčicu. Nije da je ona bila četvrti dečak, a da je mama bila očajna da imaju devojčicu; oni već imaju jednu ćerku. Kada vidite koliko je iskreno izražavanje ovog deteta, morate da razmislite o optužujućim tvrdnjama da je ovo zlostavljanje, ili da roditelji nameću nešto detetu koje se „neprikladno“ ponaša.
Svaki put kada ova tema dospe u vesti, imate ljude koji govore kao eksperti, a u suštini nemaju nikakvo stvarno iskustvo; oni se nikada nisu povezali sa malim trans detetom, koje samo govori svoju istinu. A to je i poruka ove knjige. Postoji poruka za dete, a to je, govori svoju istinu, budi ono što jesi, bez obzira na sve; i jedna za odrasle, a to je, volite dete koje ste dobili, a ne dete koje ste mislili da ćete dobiti.
Naravno da Džezini roditelji brinu o problemima s kojima će se ona verovatno sretati. To nije nešto što su oni birali, niti nešto što je birala Džez. Ako pogledamo to iz političkog ugla –oni koji optužuju roditelje trans dece –to samo otkriva neznanje osobe koja tako nešto može da kaže.
Pomenula si Džez koja izražava sebe sa dve godine, i mislim da ponekad osobe kao što je Šila Džefriz zaboravljaju da se izražavanje sebe ne dešava samo na verbalnom nivou. Kako trans deca rastu i postaju zrela, naravno da će pronaći, razviti i koristiti neverbalne oblike komuniciranja iskustva o sebi, na isti način kao i njihovi cis vršnjaci. To da trans deca ovo rade nije dokaz eugenističke teorije zavere; to je prosto dokaz da deca komuniciraju sebe same na način na koji to deca obično rade.
Tako je. Dodate li tu onaj čuveni argument ’To je samo faza kroz koju prolazi’, i dobićete najpoznatiju kombinaciju tvrdnji koju ljudi obožavaju. Ali za ovu decu to znači da ostaju iskreni prema sebi, i mi odrasli to moramo da poštujemo. Bilo da je u pitanju dete koje se autuje kao trans ili gej ili nešto treće, kada dete ispoljava nešto što je jako bitno za njih same, mi kao odrasli i roditelji, moramo da ostavimo po strani naše pretpostavke i probamo da saslušamo ono što imaju da kažu. To je ono što se ja trudim da radim sa svojom decom, i mislim da to i Džezini roditelji rade sa njom.
Ti si osoba za kontakt kada je ovaj projekat u pitanju. Sigurna sam da ćeš biti suočena sa sličnim optužbama – možda neće ići toliko daleko da tvrde da si deo eugeničke teorije zavere – ali sam sigurna da će biti mnogo dobronamernih ljudi koji misle da znaju sve što treba da znaju o Džez i deci poput nje. Mada, opet uvek ima i mnogo mržnje kada je ova tema u pitanju.
Naravno da se donekle brinem oko rasprava koje će knjiga pokrenuti. Ali se takođe nadam da su sada stvari malo drugačije u odnosu na onda kada je Džez bila prvi put na televiziji, pre skoro deset godina. Mislim da osobe kao što su Lavern Koks i Dženet Mok zaista pomeraju i menjaju svest javnosti kada je ova stvar u pitanju - i nadam se da je situacija sada malo bolja, a razumevanje transrodnosti i problema koji je prate sve bolje i bolje.
Ja živim u Hjustonu i baš smo se pomučili da proguramo transinkluzivne antidiskriminacione zakone za škole, i to se desilo nakon godina posvećenog rada. Veliki deo političke retorike koja je protiv mera jednakosti sastoji se iz tvrdnji da se takvim zakonima dozvoljava dečacima da kažu da se osećaju kao devojčice i da stoga dobiju dozvolu da se tuširaju u ženskom delu i svlačionici. Deo te retorike je i to da su trans deca zapravo seksualno devijantna. Kako bi odgovorila na tu vrstu napada?
Opet, kao advokatkinja, pitala bih ih da mi pokažu neke činjenice. Da mi pokažu škole u kojima trans deca seksualno maltretiraju cis decu ili škole u kojima dečaci tvrde da su trans u nekom trenutku kako bi mogli da se tuširaju sa devojčicama. Takvi podaci ne postoje.
Evo da ti kažem i ja, mnogo bi mi značilo da je ovakva knjiga postojala kada sam imala pet godina. Čemu se nadaš sa ovom knjigom i šta bi volela da postigne?
Hvala ti na tome. Knjiga je upravo objavljena i počele smo da dobijamo utiske od porodica sa trans decom, a poruke koje dobijamo su da se deca osećaju presrećno kada pročitaju knjigu. Ne samo da ih knjiga vidi i priznaje – oni čitajući je znaju i da nisu sami/e – ali im takođe i daje jezik kojim mogu da objasne ono što osećaju. Ja se nadam da će knjiga pomoći deci da znaju da su okej i da ne moraju da prolaze kroz godine i godine patnje i tuge.
Prevod: MJ
Izvor: www.transadvocate.com