U Mongoliji gej osobe, lezbejke i trans osobe trpe nasilje, diskriminaciju i društvenu represiju, što dovodi do toga da mnogi/e od njih sanjaju o životu negde van granica svoje zemlje. Ovu zajednicu čine osobe iz različitih društevnih slojeva i profesija – nastavnici/e, socijalni radnici/e, turistički vodiči – ali ono što im je svima zajedničko je život ispunjen usamljenošću i stalnim skrivanjem sopstevenog, pravog identiteta.
Ukoliko se otkrije da je neko transrodna osoba, to je može koštati posla, i dovesti do toga da porodica prekine svaki kontakt sa njom. Španski fotograf Alvaro Laiz proveo je tri i po meseca dokumentujući živote transrodnih osoba (muško ka ženskom, MuŽ) u Ulan Batoru, zaintrigiran načinom na koji ove osobe vide sebe u kontekstu šireg društva. „Rešio sam da otputujem u Mongoliju, jer se nalazi na raskršću, mestu između tri različita sveta – Rusije, Evrope i Kine, a da je pritom i dalje zadržala sopstveni identitet,“ kaže Laiz.
„Ova zemlja se suočila sa iznenadnim promenama nakon što je otvorila svoje granice za zapadnjačke investicije, ali sa druge strane, njihovo nomadsko i komunističko nasleđe i dalje opstaje. Upravo je ova dvojakost u njihovom savremenom društvu ono što me je fasciniralo,“ objašnjava on. Intervju je vodila Milena Veselinovic.
Laizu je trebalo neko vreme da zadobije poverenje transrodne zajednice i dobije pristup njihovim krugovima: „U potpunosti razumem njihov oprez, jer nije lako verovati nekome ko je upravo stigao, posebno u mesto kao što je Mongolija“.
Za transrodne osobe u Ulan Batoru, život se odvija iza zatvorenih vrata. Jedina mesta gde oni/e mogu slobodno da se izražavaju i budu ono što jesu, su andergraund klubovi i privatne žurke – Laiz je imao sreće da bude pozvan na neke od njih. „Zapravo, moram da kažem da oni/e organizuju najbolje žurke i najbolji provod u gradu,“ ističe on. Na slici ispod Nurbul, profesionalna plesačica, priprema se za privatni nastup na gej žurci u Ulan Batoru.
Vrlo mali broj njih se ne boji da otvoreno pokažu ko su, kao na primer Gambuš, poznata plešačica koji nastupa u noćnim klubovima, i koja se usuđuje da hoda ulicama Ulan Batora noseći žensku odeću. Ona je fotografisana dok se sprema za večernji nastup, sa svojom ličnim šminkerom, u bordelu u kom je nekada radila kao seksualna radnica, a sada podučava druge striptizu.
Naram, bliska prijateljica gore-pomenute Gambuš, provela je veći deo svog života u Rusiji gde su i počeli njeni problemi sa alkoholizmom. Sada je u Mongoliji i bez posla, što joj otežava podizanje usvojenog sina: „Brinem o njemu još od kad je bio beba, ali pošto gej osobe u Mongoliji nemaju pravo na usvajanje, njegovi zvanični staratelji su moja sestra i njen muž.“
Niamka, dvadesetogodišnja socijalna radnica, predstavlja generaciju mladih transrodnih osoba koje sanjaju da se odsele u zemlje poput Japana ili Filipina, gde je društvo tolerantnije, i gde postoji mogućnost, bez obzira na to koliko je mala, za operaciju promene pola.
Niamka nastupa na andergraund žurkama pod imenom ’Vanity’, ali obavezno skida šminku i žensku odeću u taksiju, odmah nakon nastupa. Muškarci koji nose žensku odeću u javnosti, često trpe maltretiranje, ali i fizičko nasilje u Mongoliji.
Bara, koji ima 55 godina, živi u jedom od najsiromašnijih delova Ulan Batora. On radi za lokalnu nevladinu organizaciju i plata mu je niska, ali se trudi da nađe bolje plaćen posao jer je transrodna osoba. „Ulan Bator je jako mala sredina. Vrlo mi je teško da nađem posao jer me svi znaju,“ kaže on.
Pošto mu je jedna od osoba koje je fotografisao pokazala haljinu stare mongolske kraljice, Laiz je odlučio da ih sve fotografiše obučene u tradicionalnu nošnju van Ulan Batora. „Želeo sam da posmatrača odvedem daleko od predrasuda o transrodnim osobama, tako da može da shvati da su ovi ljudi samo ljudska bića koja se trude da žive svoje živote. U tome nema ničeg lošeg,“ objašnjava on.
Prevod: MJ
Izvor: http://edition.cnn.com/2014/04/08/asia/gallery/the-secret-lives-of-transgender-mongolians/index.html