Trening: Razvijanje kapaciteta za pružanje podrške azilantima/kinjama - Geten

Razvijanje kapaciteta za pruzanje podrske azilantima kinjamaTrening „Razvijanje kapaciteta za pružanje podrške azilantima/kinjama“ održan je u Berlinu 8 i 9. jula 2016, u organizaciji TGEU i ILGA-Europe. Trening je okupio 29 učesnika/ca, većinom iz zemalja Evropske unije, kako bi se analizirala situacija u vezi sa LGBTIQ azilantima/kinjama kroz pravnu i psiho-socijalnu prizmu, i razmotrile mogućnosti podizanja kapaciteta za pružanje adekvatne podrške osobama koje traže azil u određenim državama. Treningu je prisustvovao Milan Đurić, kao predstavnik organizacije Gayten-LGBT.

Jedan modul treninga, koji je facilitirao Pol Dilejn, direktor UK Lesbian and Gay Immigration Group (UKLGIG), bio je posvećen pravnom aspektu i najvažnijim međunarodnim dokumentima u pogledu izbeglištva i azila, uključujući i prvi pravni standard za borbu protiv diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, koji je usvojio Komitet ministara Saveta Evrope 2010. godine (CM/Rec (2010)5), i odnosi se na 12 oblasti ljudskih prava, uključujući i azil. Takođe, dat je osvrt i na ostale dokumente, poput člana 14. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, člana 1. UN Konvencije o statusu izbeglica, razmatrana je Kvalifikaciona direktiva Saveta EU, posebno članovi 9 i  10, kao i primeri iz sfere nacionalnih zakonodavstava i praksi. 

Sa stanovišta procene kredibilnosti, slučajevi traženja azila na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta predstavljaju često veliki izazov zbog niza razloga, jer zadiru u veoma osetljivu, intimnu oblast nečijeg života: seksualnosti, emocija, ljubavi, ličnog doživljaja sebe, partnerstva i sl. Veliki broj osoba koje su zatražile azil u nekoj od zemalja EU bile su izložene traumatičnim iskustvima, koja su izazvala snažne doživljaje stigmatizacije, srama i poništavanja sopstvenog identiteta.

U praksi su zabeleženi slučajevi prikazivanja pornografskih filmova kako bi se ustanovilo da li je osoba zaista gej ili lezbejka, a u britanskoj imigracionoj praksi je poznato da su postavljana pitanja, kao što je slučaj sa ženom sa Jamajke koju su pitali da li koristi seks pomagala/igračke, ili žena iz Pakistana koju su pitali zašto nije išla na prajd „jer sve lezbejke idu na Prajd“ i koje LGBT klubove posećuje, iako se izjasnila kao muslimanka, te da ne posećuje noćne klubove. Lezbejki iz Ugande je postavljeno pitanje da li je pročitala knjige Oskara Vajlda, i rečeno joj je da ne izgleda kao lezbejka. Dokument koji je koristio britanski Home Office je sadržao i pitanja kao što su: „Kada je osoba X penetrirala u vas da li ste imali erekciju?”, „Da li ste ejakulirali tokom seksualnog odnosa?” i sl.

Istaknuto je da je veoma važno da azilanti/kinje imaju odgovarajuću pravnu i psihološku pripremu pre intervjua sa imigracionim vlastima, te su predočeni izazovi u ovom pogledu, kao i značaj dobrih prevodilaca, jer se dešavalo da se u prevodu izgube ili pogrešno interpretiraju činjenice iz života LGBTIQ tražilaca azila, što može značajno uticati na odluku nadležnih vlasti.

Decembra 2014. Evropski sud pravde je doneo odluku kojom zemljama članicama predočava prihvatljive metode za procenu seksualne orijentacije u pogledu azila.

Nesumnjivo je da su do sada u pravnim i imigracionim praksama korišćeni metodi koji su kršili ljudska prava i povređivali dostojanstvo LGBTIQ osoba koje su tražile azil, te da su imigracionim vlastima nedostajala bazična znanja o seksualnoj orijentaciji, kao i rodnim identitetima u različitim kulturnim kontekstima.

Drugi modul treninga bio je posvećen psiho-socijalnom aspektu primanja izbeglica i azilanata, te diskusiji o najboljim vidovima podrške. Razmatrani su modeli primanja azilanata i izbeglica, i konstatovano je da u većivi zemalja EU postoje četiri glavna modela:

Pritvori (detention centres), gde su osobama onemogućena osnovna prava na slobodu i slobodno kretanje, predstavljaju često prvi oblik smeštanja azilanata prilikom prelaska granice i nakom procedure na aerodromima.

Kolektivni centri, predstavljaju veoma čest model primanja izbeglica i azilanata, naročito u poslednje vreme sa povećanim brojem migranata, i mogu biti veoma teški za LGBTIQ osobe, iz niza razloga.

LGBTIQ specifična skloništa (Amsterdam, Barselona, Beč, Berlin) nastala su kao rezultat prepoznavanja posebno ranjive pozicije u kojoj se LGBTIQ osobe nalaze i u društvu drugih azilanata.

U nekim državama je omogućeno da azilant/kinja samostalno živi (uz određenu finansijku pomoć države), dok se ne završi pravna procedura.

Svaki model ima svoje nedostatke (za prvi je konstatovano da je svakako neprihvatljiv) ali je zaključeno da su specični LGBTIQ azilantski centri i individualzovan pristup najpozitivnija rešenja. Takođe je diskutovano na kojim nivoima i na koje načine se može uticati na vlasti kako bi se omogućio što adekvatniji tretman izbeglica i azilanata, uključujući i psihološku podršku, kao i zdravstvenu transspecifičnu negu (hormonski tretmani i drugo). Svakako je bitno da se i LGBTIQ organizacije neprestano edukuju u ovom pravcu, radi omogućavanja što potpunijeg tretmana azilantima i u pravnom i psihološkom pogledu. Takođe je važno neprestano vršiti pritisak na javne vlasti u pravcu izmena postojećih zakona i imigracionih procedura, kao i pronalaženja finansijskih sredstava za bolji smeštaj i tretman tražilaca azila.

Isto tako, razgovaralo se o temi „integracije“, na koji način omogućiti LGBTIQ osobama integraciju u postojeću LGBTIQ i širu zajednicu, uz puno poštovanje njihovih identiteta i specifičnih kulturnih konteksta iz kojih dolaze, kao i o pitanju rasizma među LGBTIQ grupama širom Evrope.

Poseban deo treninga predstavljala je poseta LGBTIQ azilantskom centru u Berlinu, smeštenom u zasebnoj novoj zgradi, koji finansira grad Berlin, gde su učesnici treninga imali priliku da razgovaraju sa direktorom centra, ali ne i sa osobama koje su tamo smeštene. Osobe dele sobe sa 5-6 kreveta, i imaju na raspolaganju kompjuterski centar, bibilioteku, zajedničke sobe i mogućnost slobodnog kretanja (ključeve od zgrade, uz obavezu neotkrivanja adrese centra), kao i odgovarajuću pravnu i zdravstvenu podršku, a osoblje centra je uglavnom LGBTIQ. Direktor je pričao o raznim izazovima, pored pravnih procedura, kao što su upotreba nedozvoljenih supstanci (uključujući i alkohol), sukobi osoba različitih identiteta (internalizovana homo/bi/tranfobija), tretman trans osoba (pristup zdravstvenoj nezi), kretanje po gradu (bez ograničenja), preventivne (psihološka podrška) i korektivne mere u slučaju nedozvoljenog ponašanja i slično.

Korišćeni materijali:

1. UN High Commissioner for Refugees (UNHCR), ‘Guidelines on International Protection No. 9: Claims to Refugee Status based on Sexual Orientation and/or Gender Identity within the context of Article 1A(2) of the 1951 Convention and/or its 1967 Protocol relating to the Status of Refugees’ (2012)
http://www.refworld.org/docid/50348afc2.html
2. Hungarian Helsinki Committee, ‘Credibility Assessment in Asylum Procedures – A Multidisciplinary Training Manual – Volume 2’ (2015)
http://helsinki.hu/wp-content/uploads/CREDO-training-manual-2nd-volume-online-final.pdf
3. International Commission of Jurists, ‘Refugee Status Claims Based on Sexual Orientation and Gender Identity – A Practitioners’ Guide’ (2016)
http://www.icj.org/refugee-status-claims-based-on-sexual-orientation-and-gender-identity-icj-practitioners-guide-n-11-launched/
4. European Asylum Support Office (EASO), ‘Researching the situation on of lesbian, gay, and bisexual persons (LGB) in countries of origin‘ (2015)
https://www.easo.europa.eu/sites/default/files/public/Researching-the-situation-of-LGB-in-countries-of-origin-FINAL-080515.pdf
5. UK Home Office Asylum Policy Instruction (API), ‘Sexual identity issues in the asylum claim’ (2015)
https://www.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/404372/EXT_Asylum_Instruction_Sexual_Identity_Issues_in_the_Asylum_claim_v5_20150211.pdf

Priredio: MĐ