Kada vam kažem da mi je ćerka transrodna, verujte mi. - Geten

nikiMnoge transrodne osobe ispričale su svoje lične priče i na taj način autovale se javno. Jedna od njih je Niki, devojčica sa slike, dvanaestogodišnjakinja koja se pojavila na naslovnoj strani magazina People juna meseca.

Odlikovana ratna veteranka Kristin Bek skoro je dospela je u žižu javnosti nakon gostovanja kod Andersona Kupera na CNN-u.  Ukoliko ste propustili tu priču, ona je bivša pripadnica specijalnih jedinica američke mornarice Navy seals koja se nedavno autovala kao trans žena, i upravo je objavila svoje memoare, pod nazivom, Warrior Princess.

Emisija TheToday Show imala je jednu poprilično pompeznu i neobičnu najavu:
Voditelj: „A sada malo o tajnom životu specijalnih jedinica, i bivšem veteranu koji je sad veteranka. Priča je sveža i dobija neverovatnu pažnju u medijima!“
Voditeljka: „Možete naravno da zamislite o čemu se tu radi!“

Pa zamislite to stvarno! Nekada muškarac, sada živi kao... žena!?

Kao majka mladog transrodnog deteta, srećem se sa ovom vrstom neverice svakodnevno. Moje dete ima 5 godina, rođeno je kao dečak, biološki gledno, ali se identifikovalo snažno i oduvek kao devojčica, od trenutka kada je progovorilo. Kada ljudima kažem da mi je sin ćerka, odgovori su izuzetno predvidivi. Oblak zbunjenosti im se prevuče preko lica. Neki od njih se pitaju da li su me dobro čuli. Ili sugerišu da je to verovatno smao faza, ili da mi je sin samo gej. Kažu mi da je i njihov mali imao običaj da isprobava sestrine haljine, ali da to nije za brigu – sve se na kraju završilo kako treba.

Generalno su svi vrlo fini i radoznali. Ali mogu da vidim da ideja o mom detetu penetrira njihovu svest kao posetilac iz neke druge galaksije. Razgovor napuštaju zamišljenog i zabrinutog lica, kao da misle, „Je l’ona to stvarno sad izgovorila?“

Problem sa kojim se najčešće srećem nije problem predrasuda, već problem neverice. Ljudi nas generalno ne odbacuju; umesto toga, na moje dete gledaju kao na nekakav egzotični predmet fascinacije, nešto što je toliko retko da ne može predstavljati nikakvu opasnost.

Kao što je to bio slučaj sa gej osobama do pre par decenija, o transrodnim osobama i dalje govorimo – ukoliko uopšte i pričamo – onako usput, stišanim tonom, kao da je njihovo postojanje više nekakva legenda nego realnost, kao priče o Jetiju. I pored brojnih i svakodnevno rastućih dokaza o njihovom postojanju, izgleda kao da većina Amerikanaca i dalje zapravo neveruje u transrodne osobe. Barem, ne kao u normalne osobe svakako. Viđali smo ih kao sporedne likove i frikove u programima kao što je Džeri Springerov talk šou, ili u sočnim obrtma u filmovima kao što je The Crying  Game. Ali ne vidimo ih nikad onako kakvi oni zapravo jesu: prilično neobične ali stalno prisutne verzije ljudskih bića, koje su postojale oduvek, u svim rasama, kulturama, nacionalnostima, religijama i klasama. Oni su naši prijatelji, susedi/e, kolege/nice, i da, naša deca.

Tokom intervjua na CNN-u, Bek je objasnila kako je uvek osećala da je u pogrešnom telu, kako joj je to teško padalo, kako se godinama borila pokušavajući da se odupre nagonu da živi kao žena, kada se najzad prepustila i počela da živi u skladu a svojim identitetom.

To je jedna tužna priča, priča koja inspiriše, i divim joj se što je skupila hrabrosti da je ispriča. Ali kada je u pitanju transrodna populacija, izgleda da patimo od hronične amnezije. Da nije tako, Kristin Bek ne bi uopšte bila tako bitna vest.

Daleke 1976, profesionalna teniserka Rene Richards postala je vest širom sveta, kada je zatražila da na US Open-u učestvuje kao transrodna žena. Godine 1992, Altia Gerison postala je prva transrodna političarka kada je izabrana u masačusetski predstavnički dom. Godine 2007, Barbara Volters je uradila prilog sa  šestogodišnjim detetom po imenu Džez, koje je rođeno kao dečak, ali koje je živelo - srećno i uz punu podršku svojih roditelja – kao devojčica. 2009, Čestiti Bono, jedino dete Šer i Soni Bona, objavilo je svetu da je on zapravo trans muškarac po imenu Čez. 2010 jedan od braće Vahovski (kreatora filmova Matrix),  javno je progovorio i objavio svoju tranziciju, te više nije bio Leri već Lana.[1]Svaka od ovih priča dobija je popriličnu pažnu u medijima, i sve su potvrdile postojanje trans osoba. Pa i pored toga, naše odsustvo vere je ostalo nepoljuljano. Nisu nas baš ubedili. Koliko još čuda mora da se dese pre nego što počnemo da verujemo?

Mislim da znam ponešto o tome kako se Kristin Bek oseća. Kao i ja, ona verovatno pati od umora od stalnog ispitivanja. Kao i ja, i ona verovatno žudi za danom kada će se činjenica da je neko trans, tretirati kao levorukost. Ali ne verujem da će taj dan uskoro doći.

Dženifer Fini Bojlen, i sama trans žena, rekla je neke vrlo važne stvari u svom bestseler memoaru She’s Not There:

„Čak i sada, diskusija o transrodnim osobama često poprilično liči na razgovor o vanzemaljcima. Da li zaista mislite da trans osobe postoje? Da li je vlada znala za njih već godinama ali sve to vešto krila?... Da li su oni živeli među nama svih ovih godina?“

Ona je ovo pisala pre deset godina. Opra Vinfri je intervjuisala u svom šou programu, i tako prenela njenu priču svetu. Njena je priča jako slična onoj Kristin Bek: godine propalih pokušaja da se potisne njen nagon da bude žena, a onda najzad tranzicija u 40-im, i udaja i dobijanje dece. Jedina razlika između Bojlen i Bek su njihove karijere: Bojlen je profesorka na fakultetu i spisateljica, vrlo verovatno prihvatljiviji posao za ženu od bivanja profesionalnim vojnikom.

Deo problema čine i brojevi. Transrodnih osoba nema toliko puno. Dok istraživanja pokazuju da gejevi i lezbejke čine verovatno 3.5 procenata ljudi na zemlji, transrodnih osoba ima oko 700 000 u SAD. Uz samo 0,3 procenta Amerikanaca koji se identifikuju kao transrodni, mnogo je lakše ne pozvati ih na porodično okupljanje, ili da se prosto pravite da uopšte niste rod.

Ali kao majka jednog transrodnog deteta, ja to ne mogu da radim. Niti želim. I verujte mi, ni vi ne biste želeli da moje dete prisustvuje porodičnom okupljanju kao dečak. Ona bi bila tužna i slomljenja i loše bi se ponašala, baš kao one duge, tužne godine kada sam se odupirala njenim stalnim naporima da me ubedi da sam skroz pogrešno shvatila njen rod. Ali kao devojčica, bila bi glavni štimung majstor na tom skupu. Vama bi bilo drago što ste se ipak odlučili da i decu pozovete na vaše venčanje. Kada bi orkestar zasvirao, vi biste zaigrali sa njom, i obećevam vam, oborila bi vas sa nogu.

Autorka je anonimna, ali nešto više o njenom iskustvu roditeljstva možete saznati ovde: gendermom.com.

 

Uredila i prevod: MJ

 Izvor:  http://bitchmagazine.org/post/believe-me%E2%80%94my-daughter-is-transgender


[1] Tom Gejbel, frontmen hardcore pank benda sa Floride, Against Me!, autovao se maja 2012. kao transrodna osoba. Nekada Tom, sada Lora Džejn Grejs, od tada živi kao žena i pod hormonskom je terapijom, kaže se u intervjuu koji je dala magazinu Rolling Stone. Lora je pre autovanja bila oženjena i ima jednog sina, a sa svojom ženom, koja je bila puna podrške, će kako kaže ostati u braku. (prim. Prev.)

Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore