Transrodna lezbejka - Geten

lgbt globusPiše: Arlin Istar Lev

Kako zalazimo u novi milenijum, pitanja politike identiteta i različitosti su dosegla tačku blisku eksploziji. Nigde ovo nije toliko evidentno kao u skoro oformljenom pokretu za prava transrodnih osoba. Prelazeći preko svih drugih pitanja identiteta poput klase, rase, etničke pripadnosti i seksualnog identiteta, transrodni/e aktivisti/kinje postavljaju nova pitanja na temu biologije i socijalizacije. Ova pitanja su me izazvala na najdubljem nivou u vezi MOG identiteta: kao Jevrejka iz radničke klase koja je samohrana majka, lezbejska feministička terapeutkinja i radikalna femme aktivistkinja. Kroz preispitivanje nekih bazičnih feminističkih principa, trans pokret je proširio moje razumevanje rodnog identiteta i seksualnog identiteta, izazvao je ne paradigmatičnu promenu nego paradigmatični uragan, bipolarni univerzum muško/žensko je zamenjen uvek promenljivim plejadom rodne ekspresije.

Postoji mesto gde se seksualni i rodni identiteti susreću, to je bilo neistraženo i nemarkirano. Kako bih započela ovo istraživanje morala sam biti voljna da iskreno istražim dva konstrukta roda koja su mi draga: jedan je moj odnos prema rodu kao lezbejka i feministkinja, a drugi moj odnos ka rodno transgresivnim ponašanjem u gej i lezbejskoj zajednici.

Rod, viđen kroz lezbejski feminizam

Kako bih istražila transrodno ponašanje morala sam da počnem sa ispitivanjem sopstvenog razumevanja rodnog ponašanja. Tradicionalna bipolarna podela polova je definisala muškarce i žene kao dva suprotna sveta, na primer, muškarci su jaki a žene slabe, žene su hraniteljke a muškarci nisu emotivni itd. Rodna podela nije samo orijentisana na rodne uloge, ona je rodno konstruktivna, ona definiše ne samo kako ljudska bića vide svet već i kako ona mogu videti svet. Iako je ovaj bipolarni pogled na svet najekstremniji u Zapadnoj kulturi, neki delovi tog viđenja mogu varirati od ere do ere, ovaj bazični jing/jang definitivno stvara nesmenljivu paradigmu. Čak i sam koncept «suprotnog» ili «drugog» pola definiše naš osećaj dijametralnih razlika, nemogućnosti da postojimo kao «oba/i».

Feminizam mi je pružio moćnu analizu u kojoj mogu da ispitujem granice rodnog sveta, i čak mnogo moćnije alate u kojima je moguće rasparčati patrijarhalnu strukturnu moć kaja je oslabila žene. Feminizam mi je pomogao da dekonstruišem značenje toga biti žena i da rekonstruišem koncept žene koji uključuje čitav spektar ljudskih ponašanja, emocija i sposobnosti. Feminizam me, ipak, nije doveo do toga da ispitujem samu bipolarnu prirodu roda samog po sebi. Feminizam je pretpostavio da postoje dva pola - muškarci i žene - i protestovao je protiv neizjednačenosti po moći i dualnosti rodnih predrasuda zasnovanih na psihologiji, ali me nikada nije izazvao da ispitujem ograničene strukture dvorodnog sistema. Nikada nisam postavila pitanja «Ima li zaista samo dva pola; zar ima zaista samo dva roda?».

Ovaj bipolarni pogled na rod pretpostavlja da ne samo da su muškarci i žene seksualno «suprotni» već i da se suprotnosti uvek prirodno privlače stvarajući inherentni heteroseksizam koji je parametar naše kulture. Čak i naši najsenzitivniji moderni medicinski odgovori na transseksualne osobe su uključivali paradigmu «promena pola» gde osoba mora da se odrekne jednog pola i «postane» drugi pol i, do nedavno, da bude heteroseksualan/a nakon operacije što je bio uslov kako bi se dobila dozvola za operaciju. Operacija promene pola je, dakle, mogla da uzme rodno disforičnu homoseksualnu osobu i napravi «fiksnu» heteroseksualnu osobu.

U Zapadnoj kulturi i u velikom delu moderne Evrope odnos između seksualnog i rodnog identiteta je bilo zbunjujuće pitanje. U 19-tom veku, homoseksualna želja se smatrala rodnom disforijom i nisu se pravile razlike između homoseksualnih i transrodnih osoba, pretpostavljalo se da su osobe drugačijeg roda homoseksualne i zvali su ih «invertima». Inverti su bili/e muškarci/žene koji su transgresirali/e socijalne norme crossdressing-om i ponašanjem kao da su «suprotnog» pola. Ljudi koji su praktikovali homoseksualne odnose, ali koji nisu transgresirali/e očekivane rodne uloge, nisu se ni smatrali/e homoseksualnim. Ovo je rezultovalo time da  sve/i «straight looking» (ljudi koji izgledaju heteroseksualno, prema društvenim normama) gej ljudi - nisu gej (teorija koja bi, inače, majci ove femme bila jako draga). Homoseksualne osobe koji/e nisu trangresirali/e očekivane rodne uloge su smatrani «pervertima» što je značilo da su bili zavedeni od strane «pravih» homoseksualnih osoba (npr. inverta). Inverti su definitivno smatrani/e više patološkim slučajevima nego perverti/kinje. Dok mi dekonstruišemo našu psihološku istoriju postaje nejasno da li su ovi «inverti» bili ljudi koje bismo danas zvali/e homoseksualnim ili transseksualnim  ili oboje.

Iako je termin «invert» jasno neprecizan, ova reč može adekvatnije da se primeni na neke lezbejke koje sam poznavala bolje nego homoseksualne ili transseksualne osobe. Pokušaću da objasnim ovo.

Uvek sam za sebe znala da sam femme, čak i pre nego što sam imala reč kojom bih se opisala. U ranim danima lezbejskog feminističkog oslobođenja kada je reč «femme» bila i dalje sinonim za «nije prava lezbejka», znala sam da nisam kao ostale lezbejke. Stvari koje su definisale moju zajednicu - softball i flanelske košulje - meni se nisu sviđale dok su mi se jako sviđale političke ideje feminizma i strasna seksualna želja prema ženama.

Kao i mnoge druge lezbejske feministkinje imala sam ambivalentan odnos prema rodnoj ekspresiji. Sa jedne strane, muževnost je bio sinonim za patrijarhat tako da su sve forme muškosti bile odbačene. Sa druge strane, lezbejke su slavile sestrinstva sa velikim ponosom radeći tradicionalno muške stvari. Ipak, uvek sam bila privučena butch ženama. Možda bih mogla reći da sam bila privučena rodu, i delimično rodnoj transgresiji. Uvek su me fascinirali ekstremi u rodu, od visokih potpetica do muških košulja. Imam dugme koje kaže «Volim svoje muškarce u haljinama i moje žene u vojnim čizmama» i, iskreno, to je tačno. Pošto je ženska odeća bila «prognana» iz lezbejske zajednice, mnogi moji prijatelji, a i ja, su nosile razne verzije muške odeće i iskreno, meni je to bilo privlačno (barem na drugim ženama).

U lezbejskom feminističkom svetu u kom sam odrasla (ja jesam bukvalno «odrasla» u njemu), voleti nešto muževno je bila skoro uvreda za sestrinstvo koje smo gradile. Nigde to nije bilo toliko vidljivo kao u feminističkom pokretu koji je ukinuo glasove butch/femme parova koje su postojale dekadama ranije. Umesto da ti parovi budu viđeni kao moćni modeli ponašanja koji su živeli kao vidljive lezbejke u svetu gde taj koncept još nije ni postojao, one su viđene kao skoro parodija heteroseksualnih uloga. Na časovima ženskih studija smo ispitivale istorije života butch žena i to objašnjavale time da su butch žene nosile musku odeću i živele kao muškarci jer su imale malo izbora u seksističkom, patrijarhalnom svetu/kulturi. Kako bi živele nezavisan život kao lezbejke, govorile smo da su ove butch žene morale da prolaze kao muškarci. Sigurno da je bilo lezbejki koje su prolazile kao muškarci zbog bezbednosti ili ekonomske sigurnosti i to bi omogućilo lezbejskom paru da živi kao očigledan heteroseksualni par. Ipak, sumnjam da je bilo i transrodnih i transseksualnih žena koje su živele kao muškarci, koje je lezbejska feministička istorija prepoznala, ali možda one sebe nisu videle kao lezbejke. Ne mislim, i tu sam potpuno iskrena, da su feministkinje 70-tih i 80-tih godina možda razmišljale o tome da te butch žene nisu sebe videle kao žene, niti kao lezbejke i možda one nisu «oponašale» muškarce, bez obzira na socijalni i politički milje, već su videle sebe kao muškarce.

Feministička zajednica je uvek sa neprijatnošću doživljavala butch žene i trans žene zadnjih generacija. Tek u zadnjoj dekadi, zahvaljujući moćnim radovima Madlin Dejvis, Elizabet Kenedi, Džoan Nestle, Li Linč, Kristos, Leslea Njuman, Lesli Finberg, Mini Brus Prat i Amber Holiboh počinjemo da prihvatamo butch i femme žene. Mislim da feministkinje moraju da preispitaju svoje negativne stavove prema butch ženama i posebno prema stone butch ženama: Da li su to zaista bile žene?

Zaista, da li su žene sa kojima sam bila u krevetu zadnjih 30 godina bile zaista «žene»? Negde zapanjene u stanju između toga da su lezbejke i transseksualne, počinjem da sumnjam da sam bila ljubavnica mnogih «inverta», neke vrste transrodnih lezbejki - žene koje nisu žene, ali nisu ni muškarci.

Rod kao queer transgresivni akt

Na socijalnom i političkom nivou, lezbejke i gejevi često nevoljno priznaju da je inverzija roda definitivno jedan aspekt naše gej zajednice. Crossdressing ponašanje je uvek bilo kulturna ikona gej zajednice i jedan od načina međusobnog prepoznavanja: lezbejke po kratkoj kosi, kratkim noktima, udobnim cipelama i bez šminke, gej muškarci po ženstvenim manirima, svetloj odeći ili glasu. Kada lezbejke i gejevi ovo rade na ekstreman način mi to zovemo drag ili butch i koristimo svoj «gay radar» (gejdar) da prepoznamo jedni druge u gužvi. Mi često smatramo da gej osobe koje izgledaju straight nisu stvarno gej ili se plaše da se out-uju. Iako mi sve to znamo (naravno), postoje gej muškarci i lezbejke koji ne izgledaju queer, mi ipak imamo tendenciju da pretpostavljamo da svi isfeminizirani muškarci moraju biti gej i da sve muževne žene moraju biti lezbejke. Međusobno se šalimo o vrlo feminiziranim muškarcima koji poriču da su gej - mi insistiramo na tome da se oni još nisu out-ovali, smejemo se mogućnosti da oni nisu gej.

Mi povezujemo cross-gender ponašanje i pretpostavljamo/insistiramo da je povezano sa homoseksualnošću, a ipak kada nas strejt svet optuži za cross-gender ponašanje mi strastveno to odbijamo i naglašavamo «Da smo isti kao i svi ostali!» Mi posedujemo rodno transgresivno ponašanje kao naše svojstveno i često ga upotrebljavamo kao način kojim identifikujemo i definišemo sebe kao gej, a ipak javno poričemo da ima neke veze između našeg queer seksualnog identiteta i našeg rodnog predstavljanja.

Sigurno je da mnoge gej osobe, kao i mnoge heteroseksualne osobe, nisu rodno devijantni/e ili disforični/e. Većina gej populacije doživljava svoj psihološki pol i svoj rodni identitet kao srodne i većina ovih ljudi se oblači, manje ili više, u okviru očekivanja u odnosu na njihov rod. Sumnjam, ipak, da za mnoge gej muškarce i lezbejke preklapanje pitanja seksualnog identiteta i transrodnosti ima veće veze nego što smo prethodno pretpostavili/e.

Kako odmičemo sa istraživanjem ovih sivih zona roda i seksualnih identiteta, otkrivam da su stare paradigme gej i straight, muškarac i žena, jednostavno previše ograničavajuće za mnoge ljude. Zar nas sada čudi što je bilo toliko otpora prema rečima «biseksualan/a» ili «transrodan/a» u queer pokretu; ove reči podižu ceo sistem «nas» i «njih» i pokazuju nam koliko granice identiteta mogu biti porozne. Živimo u vremenu gde transrodna zajednica počinje da biva vidljivija i mislim da smo mi zabrinuti da će, kako se transrodna zajednica bude širila i bila sve vidljivija u svojim iskustvima, naša zajednica otkriti koliko «njih» je u «nama» i koliko «nas» su oduvek bili «oni». Mnoge lezbejke se igraju sa svojim rodom i istražuju rod kao transgresivni akt. U kom trenutku se transgresivni rod kao lezbejski izgubio iz lezbejske rubrike?

Transrodne Lezbejke

Transrodno se uvek koristilo kao kišobran termin koji opisuje ljude koji se ne identifikuju sa rodnim pretpostavkama koje se povezuju sa njihovim telima. Postoje lezbejke koje itekako imaju utkanu transrodnost koja uključuje širok spektar muževnih karakteristika kod žena i seksualnu privlačnost prema ženama. Prolazeći kroz jezičke lavirinte videla sam nebrojeno mnogo termina za ljude koji bi se uklopili u ovu rubriku kao što su: butch, tomboy (muškarača), stone butch, transrodna butch, ženski muškarac (female man), s/he, guys (momci), boychick, bigendered (bi-rodna), f2m (od žene u muškarca), transmen (trans muškarac) i najnovije mandyke. Čak i među najjasnije definisanim transseksualkama iz žene u muškarca pravi se razlika između f2m i ftm. Ftm se koristi kao sinonim za transseksualno, opisuje ljude rođene kao žene a koje se identifikuju kao muškarci i/ili idu u tom pravcu.

Iako je izazov opisati ovo kao kontinuum od butch lezbejke sa jedne strane do transseksualne osobe - od žene u muškarca na drugoj strani, u realnom svetu postoje butch lezbejke koje se vrlo jako identifikuju kao muškarci i transmen koji još uvek imaju jak osećaj pripadnosti ženskom/ženama/i/ili/lezbejkama. Neke transrodne lezbejke uživaju u fluidnosti menjanja roda dok druge vrlo striktno definišu granice definisanja njihovog identiteta. Većina njih sebe ne vidi kao žene, neke sebe vide kao muškarce, a ostale sebe ne vide ni kao žene ni kao muškarce i preferiraju da se identifikuju kao «bi-rodne» ili «različitog» roda, esencijalno kao treći pol. Mnoge sebe ne vide kao lezbejke, jer za njih termin lezbejka ima značenje «žensko-ženske» seksualnosti i, kako su ranije živele i identifikovale se kao lezbejke, često su partnerke sa ženama koje se identifikuju i dalje kao lezbejke.

Linija gde butch/žena identitet prestaje a trans/men identitet počinje je teritorija koja je i dalje neobeležena i zagrejana debata o granicama identiteta, zove se «butch/ftm rat granica». Sigurno je da postoje lezbejke koje su sigurne u svoj identitet kao muževne (butch) žene a ima i transseksualnih ftm kojima je njihov identitet jasan kao muški i želja za potpunom tranzicijom  u «drugi» pol. Ipak, ima mnogo ljudi čije rodni i seksualni identiteti postoje u širokom spektru muške inkarnacije u žensko. Po rečima Garca Bovena, gej FtM indijanskog porekla, «ljudi mogu parkirati gde god žele duž rodnog auto puta i da tamo ostanu koliko god dugo žele».

To je kao da imamo noge u različitim kanuima - jedan je lezbejski, a drugi je obeležen kao transrodni. Lako je zamisliti da bi neki ljudi bili posvećeni tome da spreče da se ta dva kanua odvoje različitim putevima. Ovo je moćna slika koja može poslužiti kao mesto gde se mogu zadržati iskustva ljudi koji imaju ženska tela, koje/i imaju iskustvo muškog rodnog identiteta i koje/i su romantično privučene/i ženama, ali se same/i ne identifikuju kao žene.

U butch/femme zajednici, kako se butch žene više angažuju u razgovore o transrodnosti, njihove femme partnerke se susreću sa interesantnom dilemom. Ako se butch tranzituje, ili identifikuje sa muškarcima, u koju to poziciju stavlja njihove partnerke? Kada se ja krećem svetom kao femme, ja sam nevidljiva kao lezbejka. Kada se šetam sa svojom butch partnerkom, vide nas kao lezbejke, kao erotsku jedinicu na način na koji dve andro lezbejke ne bi bile viđene - jasno transgresiranje prihvaćenih rodnih uloga i seksualnih identiteta koji su propisani. Ako idem svetom sa partnerkom transman opet sam nevidljiva jer će nas svet gledati kao heteroseksualni par. Jedna femme lezbejka kaže «Ja nisam celog života živela kao radikalna queer lezbejka da bih se skućila u predgrađu sa mužem i decom». Ovo povlači pitanje: da li je žena koja je u vezi sa transrodnom stone butch  i dalje lezbejka? Neki to rešavaju «Da, moja partnerka ne definiše moj identitet», fin feministički odgovor, drugi to proširuju na veći deo queer zajednice pa kažu «OK, ja sad više nisam lezbejka, ali sigurno nisam straight», fin queer odgovor.

Feminističke i lezbejske zajednice su sada izazvane da prihvate muževnost, da poštuju žene koje žive u ovom svetu osnažene svojim muževnim identitetima. Puštanjem ovoga u zajednicu krećemo i krenule smo na fascinantno putovanje, ja se borim da shvatim kakav ovo uticaj ima na moj identitet. Provela sam mnogo sati pokušavajući da shvatim kako to da ranije nisam «primećivala» to da su moje ljubavnice bile «inverti». Ja sada vraćam svoju lezbejsku žudnju koja ima jako malo veze sa sestrinstvom...

Prevela: tatjana g
Izvor: Labris , stonefemme.com

Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore