Život je previše kratak da bismo ga trošili na mržnju i nasilje prema drugom i drugačijem - Geten

Život je previše kratak da bi ga trošili na mržnju i nasilje prema drugom i drugačijem, smatra Cetinjanka Vanja Gagović, koja je u intervjuu za RTV Cetinje govorila o položaju LGBTIQ+ populacije u Crnoj Gori i sopstvenom iskustvu. Gagović smatra da položaj LGBTIQ+ osoba zavisi i od toga kako ljudi biraju da žive svoj život i da li biraju da žive, kako kaže, svoju istinu.

Kada i kako ste spoznali sopstvenu seksualnost?

Nijesam imala neki konkretni „A-ha!“ momenat, to je nekako oduvijek postojalo u meni. Počelo je od nečega za šta sam mislila da jednostavno „ne može“, a onda je izraslo u nešto što sam prihvatila kao normalno. Postepeno sam shvatila da ipak ne mogu da se „uguram“ u binarnu „gej-strejt“ fioku, te sam nakon nekog istraživanja našla termin koji opisuje ono što osjećam, a u pitanju je „panseksualnost“. To ugrubo znači da me kod osobe ne privlači njen rod, već karakter i energija kojom zrači.

Koliko je roditeljska podrška značajna i kakva je bila njihova reakcija?

Za početak moram da kažem da je roditeljska podrška uvijek neizmjerno bitna. Roditelji su oni koji su nam obezbijedili stan, hranu, edukaciju i sve što posjedujemo, do onog momenta kada odlučimo da nađemo posao i odselimo se. U neku ruku, roditelji nas „posjeduju“ i u zavisnosti od njihove eventualne reakcije, mi ćemo im se povjeriti ili nećemo. Moja porodica je specifična, kao i krug porodičnih prijatelja, te sam odrasla u prilično „LGBT friendly“ okruženju, iako toga dugo nijesam bila svjesna. Nekako je bilo normalno da, primjera radi, naša prijateljica ide kod svoje đevojke u drugi grad. Reakcija je bila, vjerovatno pretpostavljate, potpuno normalna. Majka mi je jednom u šali rekla: ,,Meni je svaki tvoj partner potencijalni neprijatelj, bez obzira na rod’. Kao i svaka druga osoba, u vezu ulazim sa potencijalnim rizikom slomljenog srca, te je mami to najveća briga. Kao što bi i drugi roditelji trebalo da rade, voli me i želi da sam srećna, da nijesam ugrožena, dok god ja ne ugrožavam druge, i to je stav koji dijelimo.

Da li ste imali potrebu da krijete svoju seksualnu orjentaciju i kako su reagovali Vaši prijatelji? Da li ste naišli na razumijevanje ili osudu?

Uglavnom nijesam, svi moji prijatelji su uvijek znali sa kim izlazim, koji god rod da je u pitanju. Imala sam smiješnu situaciju sa prijateljicom u periodu kada sam imala đevojku: bile smo zajedno oko godinu dana, ona je to znala, ali me ipak prilikom svakog susreta uredno pitala „Ima li što muško?“ Naravno, prećutkivala sam taj dio svoje ličnosti u mnogim drugim situacijama, na ulici, u prodavnici, u prevozu. Odgovarala sam onako kako se očekivalo: „Da, to mi je drugarica“, „Mi smo cimerke“ i slično.

Kakav je , prema Vašem mišljenju položaj LGBTIQ+ osoba u Crnoj Gori, Cetinju?

Pripadati LGBTIQ+ zajednici je izazovno, naš položaj zavisi od toga kako ljudi biraju da žive svoj život i da li biraju da žive svoju istinu. Na Balkanu je problem naš mentalitet, u Crnoj Gori je, uz to, problem malih, konzervativnih sredina, đe se ljudi često ne usuđuju da priznaju sebi da su drugačiji, a kamoli nekom drugom. To može da dovede i do internalizovane homofobije, odnosno mržnje okrenute ka sebi, te može da dovede i do (auto)destruktivnog ponašanja. Cetinje je malo mjesto. Jedna osoba koja je drugačija ‘’bode oči’’, i pokreće lavinu tračeva. Svi se drugačije nosimo sa tim, neko se utopi u masu, neko se zatvori u kuću, a neko skupi hrabrost i bude to što jeste. Za te osobe, od srca, zagrljaj.

Da li ste imali određenih neprijatnosti nakon pojavljivanja u medijima vezano za svoju seksualnu pripadnost?

Zanimljivo, nijesam. Malo sam brinula u početku, najviše poslije prve pres konferencije Queer Montenegra, ali izgleda da nije bilo potrebe. Doduše, pojave se povremeno neki ljudi na fejsbuku koji mi pišu. Uglavnom su muškarci za koje sam sigurna da imaju zadnje namjere. Uprkos tome, čak i pokušam da normalno razgovaram sa njima, ali onda krenu sa nekim gnusnim komentarima i bude mi jasno da tu „krivu Drinu“ ne mogu ispraviti. Još me niko nije zaustavio na ulici, da mi kaže da me zna sa TV-a, ali mi je zato prišla jedna osoba tokom Pride Week-a 2017., da me zagrli zbog intervjua, koji sam dala dan ranije, i da mi kaže da je bilo baš dirljivo.

Da li mislite da su se u međuvremenu desile neke pozitivne promjene u odnosu na stav ljudi prema LGBTIQ+ populaciji ?

Čini mi se da jesu, ali ipak ne u dovoljnoj mjeri. Taman kad pomislim da su ljudi prestali da nas mrze, prebiju mi prijatelja. Taman kad pomislim da su ljudi naučili lekciju na tuđem primjeru, prebiju mi prijatelja. Čak i kada su nasilnici kažnjeni i javno osuđeni zbog homofobičnog i/ili transfobičnog nasilja, opet mi neko prebije prijatelja. Neću takvu državu i neću takvo društvo.

Koliko istrajavanje LGBTIQ+ osoba u borbi za sopstvena prava utiče na vaš položaj u društvu?

Jako je bitan stav koji utiče na to kako vas ljudi doživljavaju. Baš iz tog razloga sam se uvijek trudila da nekim „usputnim“ tonom saopštim nekome da mi je ovo đevojka, ili da živim sa svojom đevojkom. Želim da vjerujem da ljudi lakše prihvate nešto kao „normalno“, ako im se to tako predstavi. Naravno, to ne funkcioniše sa svim ljudima i u svim situacijama, i to je problem koji treba da se riješi – homofobija i transfobija zbog koje moramo da krijemo to što jesmo.

Koliko su institucije u Crnoj Gori, prema Vašem mišljenju, istinski posvećene poboljšanju položaja LGBTIQ+ zajednice?

Postoje najrazličitiji primjeri u praksi, od izvanrednih do baš negativnih. Postoji volja, ali postoji i pomoć iz nevladinog sektora. Na primjer, Juventas, Queer Montenegro i Spektra,već izvjesno vrijeme rade na edukaciji različitih kadrova javnih institucija, te se situacija postepeno poboljšava. Kao što znate, u poslednjih nekoliko godina imamo i sve više medijski vidljivih članova zajednice, te se samim tim i više govori o našim ljudskim pravima.

Čime se bavite, i da li ste na poslu doživljavali neprijatnosti, s obzirom na svoju seksualnu orijentaciju? Trenutno živite u Beogradu, kakva je tamo situacija kada je riječ o položaju LGBTIQ+ ? Gdje ste naišli na više razumijevanja, na Cetinju ili u Beogradu?

Radila sam razne poslove, a trenutno se bavim grafičkim dizajnom. Uglavnom sam radila u NVO sektoru, okružena ljudima koji se, kao i ja, bave ljudskim pravima, te naravno nisam imala neprijatnosti u takvom okruženju, dok sam sa jednog od prethodnih poslova dobila otkaz riječima: „Nije meni bitno šta radiš i sa kime u svoje slobodno vrijeme, ali ipak mislim da je bolje da ne dolaziš sjutra na posao“, što znači da im je moj privatni život bio itekako bitan. Beograd, isto kao i Cetinje, voli tračeve, ali previše je ljudi da bi se baš svi znali međusobno i da bi se opterećivali jedni drugima. Sa izuzetkom, naravno, homofobičnih i transfobičnih nasilnika, koji samo čekaju priliku da „popljuju pedera“ ili urade nešto gore. Kada osoba odluči da bude drugačija, u malom gradu kao što je Cetinje, upadljiva je, dok u Beogradu ta ista osoba prođe prilično nezapaženo. Nekako je lakše. A i lakše je u velikom gradu naći istomišljenike i nekako napraviti „krug sigurnosti“ oko sebe.

Da li se osjećate sigurnom?

Generalno bih rekla da, ali onda shvatim da obraćam pažnju na potencijalno „nezgodne“ osobe na ulici, krijem obilježja u boji duge ako ih imam, ne nosim vani majice sa prajda. Tako da se osjećam malo manje sigurno, u odnosu na druge žene sa naših prostora.

Da li se ponekad osjećate usamljenom?

Od kada sam otišla sa Cetinja, ušla sam u krug istomišljenika i baš rijetko izlazim iz tog kruga. Pa čak i sada, dok sam u Beogradu, uglavnom sam sa aktivistima, tako da samoće nema ni za lijek!

Ko Vam je pomogao da istrajete?

Cijeli tim NVO Juventas i Queer Montenegro. Oni su me inspirisali da počnem da se bavim aktivizmom, i da dam sve od sebe u pokušaju da makar malo promijenim mentalitet našeg naroda. Na tome sam im svima neizmjerno zahvalna, pa čak i iz Beograda se trudim da doprinesem koliko mogu.

Šta bi ste poručili ljudima koji imaju negativan stav o LGBTIQ+ populaciji, a šta onima koji se osjećaju poput Vas, a nemaju hrabrosti da se javno deklarišu?

Ljudima sa negativnim stavom bih poručila da je život previše kratak da bi ga trošili na mržnju i nasilje prema drugom i drugačijem. Prihvatanje ne košta ništa, a znači puno. Ljudi koji se osjećaju kao ja su okej. Ljudi kojima je gore nego meni su oni koji me brinu. Njima bih željela da poručim da istraju, da ne gube sebe, da ima nade da se promijene stvari. Pričajte sa nekim. Nađite siguran prostor i otvorite se ljudima koji će da vas razumiju i prihvate. Ništa nije gore od zatvaranja u četiri zida.

Da li ste srećni?

Srećna sam što sam prihvatila sebe i dozvolila sebi da istražujem. Srećna sam jer me to istraživanje dovelo do mnogo dobrih ljudi, do osobe sa kojom sam sada u vezi, do poznanstava koja mi neizmjerno znače. Još sam srećnija kada se osvrnem unatrag i vidim koliki smo put svi zajedno pregurali.

M. Todorović / RTV Cetinje

Izvor: RTV Cetinje