Susan U Sarajevu je prošle sedmice boravila Suzan Strajker, teoretičarka koja se bavi rodnim i ženskim studijama, profesorica Univerziteta u Arizoni idirektorica LGBT instituta pri ovoj ustanovi. Suzan je također i autorica knjige Transgender History. Ona je bila specijalna gošća konferencije Dijalog o transrodnosti: trans* kao zdravstveno i političko pitanje, koja je održana u Sarajevu 2. juna, a ovom prilikom je održala i predavanja studentima/icama u Sarajevu, Tuzli i Banja Luci. Za Žensku mrežu Suzan govori o vezi feminizma i transrodnosti, svom transrodnom iskustvu i potrebi za inkluzivnim feminizmom.

 

Prvi put ste u BiH, i pozvani ste da govorite o temi koja se ovdje smatra dosta neuobičajenom: o transrodnosti. Govorili ste na regionalnoj konferencijiDijalog o transrodnosti – Trans* kao političko i zdravstveno pitanje, a održali ste i predavanja u tri bh. grada.Kakvo je to iskustvo bilo za Vas?

Bilo je vrlo korisno sresti se s ljudima i razgovarati sa aktivistima i aktivistkinjama, ali i prošetati gradom, osjetiti fizički kakvo je mjesto u pitanju. Govorila sam o iskustvu transrodnosti iz perspektive života u vlastitom tijelu. Ispričala sam dio svoje priče – kako izgleda moj život kao trans* osobe, ali sam skrenula pažnju i na vrste nepravdi koje trans* osobe mogu iskusiti, te sam govorila o tim iskustvima u okviru ljudskih prava, ali također i kako bih istaknula da ljudska prava nisu dovoljna. To je mjesto gdje priča počinje, ali to nije cilj.

Možete li detaljnije pojasniti na šta mislite kada kažete da ljudska prava “nisu dovoljna”? 

Razmišljam o tome šta znači riječ “ljudsko”. Kako biste imali ljudska prava, mora vas se smatrati ljudskim bićem. A veliki dio problema s kojima se suočavaju trans* osobe zapravo se bazira na tome što se one isključuju iz poimanja onoga što se smatra ljudskim bićem. Može nas se smatrati nekom vrstom viška/ekscesa, animalnim ili neljudskim, ili da se čak trans* osobe može ubiti bez posljedica i kajanja, kao kada stanete na bubu. Da biste imali ljudska prava, mora vas se smatrati sposobnim da budete nositelj/ica tih prava. A ako vas se posmatra kao nekoga ko nije vrijedan/na da nosi ta prava, onda ih nikada nećete ni imati. Stoga se prava borba ne sastoji samo iz toga da poboljšamo ljudska prava, nego da promijenimo percepcije ljudi, tako da transrodne osobe budu prepoznate kao dovoljno vrijedne da imaju ista prava kao bilo ko drugi. Kaže se da psi ne mogu imati ista prava kao ljudi, da drveće nema ista prava kao i ljudi, kao ni tlo po kojem hodamo. Stoga zagovaranjetransrodnih prava uključuje mnogo šire shvatanje etičke i moralne odgovornosti, nego što je samo privilegiranje ljudskog bića.

Još nešto o čemu sam govorila su situacije u kojima trans* osobe bivaju ranjene postupkom izbacivanja iz društva. Izbačene iz porodice, one nemaju mjesto u društvenom poretku, nemaju svoje mjesto u kulturi, religiji… Ono što uvijek ističem je da nema srama u tome što ste transrodna osoba. Biti transrodan/a je samo još jedan način postojanja u svemiru. To se jednostavno desi, i nije ni bolje ni lošije od bilo kojeg drugog načina postojanja. Trans* osobe se često optužuje da su neprirodne/ protivprirodne. Ja bih rekla da smo mi dio prirode, mogućnost koju svemir posjeduje, i da je zapravo neprirodno biti neko ko umanjuje kompleksnost i različitost bivanja.

Ja nisam tražila da budem transrodna. Niko od nas to nije tražio/la. Američka muzičarka Laurie Anderson, koja je bila popularna prije 20-25 godina, ima pjesmu koja to dobro opisuje, a koja se zove Born, Never Asked (Rođeni, nismo tražili, op.a.). Ja sam transrodna. Zašto se uopšte postavlja pitanje kako se to desilo? To je kao da imate plave oči, ili ste ljevoruki. Moj rod je ljevoruk. (smijeh)

I sami ste prošli kroz tranziciju i outirani ste već 25 godina. Danas predajete na ženskim studijama. Da li ljudi misle da postoji akademska i filozofska razlika između feminizma i trans* pitanja?

Pitanje odnosa između transrodnosti i feminizma je jako komplicirano, jer feminizam ne predstavlja samo jednu stvar. Ima više varijacija feminizma, kao što ima i različitih iskustava transrodnosti. Najviše problema između transrodnosti i feminizma se dešava jer neke feministkinje, po mom mišljenju, imaju veoma binarno shvatanje roda. Postoje muškaci, postoje žene, muškarci su privilegirani, a žene sužrtve opresije. To je jedna od najvećih razlika između spolova, a rod se posmatra kao sistem u kojem se jedna vrsta osobe nalazi na višoj poziciji od druge vrste osobe. Cilj ženskog pokreta je ukinuti tu hijerarhiju, kako bi sva ljudska bića bila tretirana jednako i kako bi svako imao priliku da živi svoj život bez ograničavanja. Transrodnost ukazuje na to da postoji još jedna vrsta opresije roda, da može postojati opresija koja je rezultat pokoravanja dominantom rodu, ali također postoji opresija koja potiče od neuklapanja u jedan od ova dva kalupa. Tako ideja transrodnosti postaje jedna drugačija vrsta različitosti, bivajući također mjesto feminističkog aktivizma.

Susan 2
 

Ako feministički aktivizam posmatramo kao sredstvo za ukidanje hijerarhije roda, kako može biti koristan stav da postoje samo dva roda, da je jedan iznad drugog, i da ih trebamo izjednačiti? Šta je sa ljudima koji se ne uklapaju u jednu od te dvije kategorije i da li je njima dopušteno da budu normalni članovi/ce tih kategorija? U veoma dugačkoj historiji feminističke misli u SAD-u postoji mnogo promišljanja koja prate ovu ideju. Da li je dovoljno reći da su žene potisnute i da trebaju biti oslobođene ili je potrebno govoriti o drugim vrstama različitosti? Danas mnogo novih feminističkih ideja i inicijativa potiče iz afroameričke, indijanske, latino i chicano pozadine, a sublimirane su u ideji da ne možemo samo govoriti o rodu, nego da moramo govoriti i o rasi, klasi, onesposobljenostima… Za mene se transrodost uklapa u razgovor o vrstama feminističke različitosti. Nije transrodnost izmislila ovaj problem, ali to je jedan od načina da se feministi/kinje pozabave drugim vrstama razlike. Transrodnost u tom kontekstu predstavlja sličan problem poput pitanja rase, etniciteta, nacionalnog porijekla, jezičke razlike, fizičkih onesposobljenja…

Nije nepoznato da neke feministkinje smatraju da trans* ženama nije mjesto u feminizmu, te ih se čak i ne uključuje u pokret. Kako proširiti vidike i reformirati mišljenje da ljudi koji su “između” ne bi trebali biti dodatno marginalizirani?

Rekla bih da je to jako teško, jer ne možete natjerati ljude koji vas ne prihvataju da vas prihvate. Ja sam uvijek govorila o stvarima s kojima se suočavam, nastojala biti obrazovana, nastojala postojati u svijetu na način na koji mislim da trebam postojati, i učiniti ga što boljim. Ima feministkinja koje to razumiju, a ima i onih koje to ne razumiju. A to je samo još jedno od osnovnih životnih pravila – ljudi se razlikuju. Neki ljudi su saveznici, neki nisu, a neke nije uopće briga. Ja radije nastojim pronaći ljude s kojima mogu surađivati, koji mogu biti dio moje zajednice, prije nego što se nastojim ubaciti u neko mjesto gdje nisam željena. Moj je cilj napraviti inkluzivan prostor u koji su svi/e dobrodošli/e.Umjesto što ću se osjećati loše jer postoji grupa ljudi koja ne želi da me uključi ako sam zainteresirana da im se pridružim, jednostavno ću pokušati naći nešto interesantnije. To je kao kad priređujete zabavu. Neću se iznervirati ako me neko ne pozove na svoju zabavu. Ako me ne žele tamo, sigurna sam da se neću dobro ni provesti. Ja želim prirediti zanimljiviju zabavu, imati zanimljiviji razgovor, napraviti odgovarajuće prostore, radije nego se sve vrijeme raspravljati oko isključivanja.
 

Šta biste savjetovali mladim trans* osobama u BiH? Kako da pronađusamopouzdanje da žive sa svojim identitetom/identitetima?

Jedna od najbitnijih stvari koju je potrebno uraditi je – preživjeti. Mislim da morate uraditi šta god je potrebno da sačuvate svoj način da postojite u svijetu kao različiti. Ako nije pragmatično biti out, uradite ono što vam je potrebno da živite. To je najvažnije. No, mislim da postoji određena moć u tome da dozvolite da vas se vidi na načine koji pomažu da se svijet oko vas promijeni. Recimo, u Sarajevu sam hodala u majici bez rukava, pokazala sam svoje tetovaže, vidjela sam da me ljudi gledaju na načine na koji nisam navikla da me gledaju u SAD-u, i to je uredu. Na neki način sam iskoristila privilegiju bivanja strankinjom, turistkinjom, i ljudi su me i posmatrali kao da nisam odavde. Ljudi su gledali mene, ja sam gledala njih i hodala sam sa samopouzdanjem, zauzimala sam svoj prostor u svijetu. To je veoma jednostavan način manifestiranja da u svijetu ja postojim kao mogućnost. Volim svoj život, želim da se moj život nastavi, i dio tog života je bivanje prisutnom u svijetu. Stoga – nemojte raditi stvari koje će vas povrijediti ili ubiti, brinite se o sebi, ali – pokažite se.
 

Koliko je queer kultura bitna za pokret?

Moj doktorat je iz historije, a ono što je veoma posebno u vezi historije je to što znate da stvari kakve su sada nisu bile takve uvijek. Prošlost je drugačija od sadašnjosti, što implicira da će sve što postoji danas sigurno biti drugačije u budućnosti. Recimo, stari karavansaraji na Baščaršiji i ovaj hotel u kojem danas sjedimo su dočekivali putnike/ce na različite načine tokom historije, te tako čine prostor između dvaju vrlo različitih historijskih mogućnosti. Tako što znamo da su stvari bile drugačije znamo i da će opet biti drugačije. Poznavati prošlost queer kulture, historiju homoseksualnosti i transrodnosti, znati kako su ljudi živjeli svoje živote, šta su sve postigli, šta su uradili da svijet oko nas učine ovakvim kakav je danas, veoma je korisno. Često koristim citat filozofa Friedricha Nietsczhea, koji kaže da ako veliki i snažni imaju ikakve koristi od historije, to je da je iskoriste kao sirovi materijal da bi izgradili spomenik svojoj veličini. Većina ljudi ima samo nostalgičan osjećaj prema prošlosti – oni se žele osvrnuti u prošlost i pronaći nešto poznato što čini da se osjećaju ugodno u sadašnjosti. A Nietscze kaže da samo oni koji su smrvljeni trenutnim okolnostima i koji su odlučni da po svaku cijenu odbace srž svoje potisnutosti imaju potrebu za radikalnom historijom. Razumjeti šta se suprotstavlja normalnom životu trans* osoba, razumjeti mehanizme koji ljude samelju i ispljunu ih, te obezvređuju njihove živote – ako razumijete kako se to dešava, onda postoji praktična mogućnost da to pokušate promijeniti. Učeći kako su ljudi živjeli drugačije od načina na koji nam dominantna kultura govori da treba živjeti, te zamišljajući kako budućnost može biti drugačija od one koju očekujemo, vidjela sam kako su preživjeli, kako su koristili svoja postignuća kao prednost. To su bili radost, zadovoljstvo i odgovornost obavljanja mog posla.
 

Susan 1

Šta biste rekli o feminizmu danas, iz Vaše perspektive trans* žene i lezbijke?

Pa, kao što sam i rekla, feminizam nije samo jedna stvar. To može biti mjesto gdje se dešavaju neke od najzlobnijih borbi, a također može biti i mjesto gdje postoji šira vizija pravde o rodu.

Ali zar nije ironično to što feminizam može biti mjesto opresije, kao i mjesto oslobađanja?

Treba uzeti u obzir da žene mogu biti ranjene onim što im svijet napravi. Mislim da mnogo neprijateljstva koje cis-žene imaju prema trans* ženama zapravo dolazi iz njihovog shvatanja nasilja i opresije koje ih je ranilo i oštetilo, te to projiciraju na trans* osobe. Mnogo je ljutnje i straha, i stoga je cilj da se, kad god je moguće, održi prostor suosjećanja, i da se prepozna da su i drugi ljudi povrijeđeni, i da se pronađe način da se ti osjećaji dozvole. Ovo može biti veoma teško kada vam neko zaključava vrata ispred nosa i ne dozvoljava vam da uđete, pogotovo ako vjerujete da vaše potrebe nisu ništa veće ili manje od potreba neke druge osobe. Kako da insistirate na svom mjestu u svijetu, istovremeno prepoznavajući da su i drugi ljudi povrijeđeni na načine koji im otežavaju da vas shvate na način na koji biste vi voljeli biti shvaćeni?

Mislim da u svakoj individualnoj situaciji morate pronaći način da idete naprijed. Ovo se nikad ne dešava apstraktno, nego među ljudima. To se dešava kada skupa jedete, pijete, razgovarate i nastojite se bolje upoznati. Problem je samo u tome što ljudi to često ne žele raditi sa trans* osobama. Kao što sam spomenula, moja strategija je uvijek bila da pokušam prirediti, takoreći, interesantniju zabavu. Ako ljudi žele doći, kažem im – slobodno uđite. To je sigurnost zauzimanja vlastitog prostora. Bitno je provoditi politiku otvorenih vrata. Za mene se to jednostavno čini mnogo boljim načinom života. Ako neko želi ući u trans* kulturni prostor, vidjet će i doživjeti na šta se taj prostor fokusira. Feminizam može učiniti isto. Žene su iskusile isto što su neke trans* osobe iskusile, i kada bi trans* žene ušle u ženski prostor, to bi značilo da se ne obraća pažnja samo na uobičajeno žensko iskustvo. Potrebno je slušati, a ne stalno pričati samo jednu te istu stvar. Ljudi sa različitim iskustvima obogaćuju razgovor, perspektiva manjine dodaje nešto novo samom razgovoru. Voljela bih vidjeti više trans* uključenosti u feminističkim prostorima, voljela bih da se feminističke organizacije i pokreti otvore ka iskustvima trans* osoba – trans* muškaraca koji imaju prošlost postojanja u ženskom tijelu, ali su maskulini i žive kao muškarci, kao i trans* žena koje su društveno iskusile šta znači biti žena, iako su njihova tijela bila drugačija i promijenila se tokom vremena. Voljela bih da feminizam uključi ove aspekte, na isti način na koji bih voljela da i u trans* kulturnom prostoru ljudi budu dobrodošli sve dok poštuju taj isti prostor.
 

Razgovarala: Maša Durkalić
Foto: Feministička medijska produkcija KRIVA
Izvor: zenskamreza.ba

 

Kolumna

  • Pionirka kvira, Dženesis Pi-Oridž +

    Pionirka kvira, Dženesis Pi-Oridž Pionir/ka kvira i indastrijala, Dženesis Pi-Oridž, preminuo/la je 14. marta u 70. godini od leukemije. Opširnije...
  • Ana Ćurčin: Podrška LGBT scene i publike značila mi je i u muzičkom razvoju +

    Ana Ćurčin: Podrška LGBT scene i publike značila mi je i u muzičkom razvoju Pisanje pesama je stihijska, spontana stvar za mene. Dešava se da se probudim tokom noći sa idejom ili frazom. Opširnije...
  • Arundati Roj: Nesavršena solidarnost! +

    Arundati Roj: Nesavršena solidarnost! Indijska spisateljica i politička aktivistkinja Arundati Roj u intervjuu za Rekonstrukciju ženski fond govori o važnosti organizovanja, o tome kakav ženski aktivizam danas predstavlja pretnju postojećem poretku stvari, o pitanjima Opširnije...
  • Derek Džarman: Sećanje na režisera i LGBTQ aktivistu 25 godina nakon njegove smrti +

    Derek Džarman: Sećanje na režisera i LGBTQ aktivistu 25 godina nakon njegove smrti Devetnaestog februara 2019, navršilo se 25 godina od smrti priznatog režisera, autovanog gej muškarca i aktiviste, koji je preminuo od komplikacija izazvanih AIDS-om. Opširnije...
  • Budućnost pripada nama: u razgovoru s Alexandrom Dejoli +

    Budućnost pripada nama: u razgovoru s Alexandrom Dejoli Alexandra Dejoli je istoričarka srednjeg veka i objavljivana autorka s kojom sam za transserbia.org razgovarala o njenom životu, radu i trans iskustvu. Opširnije...
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11