U džentlmenskom maniru, Božo Vrećo je na dogovoreno mjesto došao petnaest minuta ranije, s ružom koja me čekala na stolu kafića.
U sakou od sivog tvida, sa dendijevskim rukavicama od fine crne kože, pjevačeva pojava priziva sjećanje na eleganciju mladog Briana Ferryja. 

Zašto ne; ovaj momak ima talenat, karizmu i čvrstu volju da se nametne međunarodnoj publici. A ima i žanr - sevdah, dovoljno egzotičan da zaintrigira one koji ga ne poznaju, dovoljno tradicionalan da oko sebe okupi sve poštovaoce Balkanske muzike, a pritom dovoljno neistrošen da se u njemu ima šta novo reći. Srećom, Božo Vrećo ima i s kim: njegov ansambl Halka u samo nekoliko mjeseci otvorio nam je novu nišu u kojoj sevdah slušamo u izvedbi iskusnih jazz muzičara kroz sofisticirani fusion pristup.

Bozo Vreco VAZ

 
Rodio se u Foči 1983, gdje i danas živi u periodima kada ne nastupa. Odrastao je uz majku i dvije starije sestre, s obzirom da mu je otac preminuo kada je imao 5 godina. Božo nam priča kako u Foči ima dosta prijatelja, ali ga je Sarajevo vuklo kao meka sevdaha, te je prije dvije godine odlučio da dođe u grad i pokuša pronaći svoje mjesto među izvođačima bosanske tradicionalne urbane pjesme. 

Božji dar kojeg je Božo itekako znao iskoristiti je njegov nebeski glas ogromnog raspona, koji se može kretati od dubokih tonova do sopranskih dionica. Malo koji lirski tenor može se pohvaliti bojom glasa koju ovaj pjevač posjeduje. Obdaren je i izvrsnim sluhom, koji mu je pomogao da na početku karijere sebe pronađe u acapella sevdahu – načinu pjevanja bez instrumentalne pratnje. Nije lako, pjevajući bez pratnje, sačuvati stabilnu intonaciju, a njemu to uvijek uspijeva. 

Došavši u Sarajevo počeo sam pjevati u jednom ugostiteljskom objektu. Jednostavno, želio sam da živim taj život, da osjetim kako je pjevati. Meni je angažman odgovarao, iako nisam dobijao nikakav novac, osim ukoliko neko od gostiju nije 'naručio ' pjesmu. Živio sam skromno, spavao po hostelima i sanjao da jednog dana snimim acapella album. Nisam htio ulaziti u dogovore sa bilo kim, nisam želio biti ničiji rob, čekao sam svoju priliku. Imao sam sreću da sam jednog dana pozvan na Face TV – tada su stvari počele da se kreću naprijed. Istovremeno sam se upoznao sa Edvinom Hadžićem, basistom Halke. Nakon nekoliko gostovanja već sam bio na korak do izdavanja solo albuma, a onda se za mene zainteresovala izdavačka kuća Gramofon, tako da sam odustao od već planiranog snimanja solo albuma. To je bila sreća, jer Gramofon mi je nakon toga pružio ono što ni jedan drugi izdavač nije u stanju“, govori Božo za Radiosarajevo.ba.

Tako počinje priča o ansamblu Halka, koji je za samo pola godine uspio preći put od formiranja, uvježbavanja repertoara, snimanja albuma, do javnog uspjeha i priznanja, te raspordatih koncerata, među kojima je i nedavno zatvaranje sarajevskog Jazz Festa. 

„Prije ulaska u studio, bio sam kod gospođe Emine Zečaj koja mi je 'halalila' da izvedem i pjesmu koja je njoj posvećena – Kad proljeće ozeleni. Poštuje ono što radim, a ja crpim inspiraciju iz njenog pjevanja, iz sazlijske tradicije koju ona njeguje. Savjetovala mi je da uvijek improvizujem sam, jer, kako kaže, to dobro radim,. Takođe, ohrabrila me da uvijek kombinujem muške i ženske sevdalinke, da nikad ne odustanem od toga, a to je ono što i ona radi“. 

Muški i ženski princip pjevanja u slučaju Bože Vreće ujedinjen je u originalan stil. Transrodnost njegovih nastupa naglašena je ne samo kroz muške i ženske tekstove, već i kroz karakterističan kostim. Božo, naime, koncert započinje u elegantnom muškom odijelu, a u jednom trenutku odlazi iza scene, odakle se potom pojavljuje odjeven u raskošnu i sjajnu kaftan haljinu, ukrašen ogrlicama. Ovaj katarzični momenat koncerta dodatno dobija na snazi kada pjevač počinje svoj 'whirling' (vrteći) ples.

„Meni je bilo bitno da ne budem muškarac na sceni dok pjevam žensku pjesmu. Želim da svaka žena osjeti tu ženu u meni, a muškarci mušku kompnentu. Super je što ja funkcionišem kao takva osoba. Prevazilazim muško-ženske razlike, jer mislim da smo svi i jedno i drugo, samo što se većinu svog života stidimo da budemo i jedno i drugo, jer smo ograničeni poslom, porodicom, karijerom. Međutim meni sevdah upravo daje slobodu da budem i žena. Da imam svilenu kaftan haljinu u kojoj se mogu vrtiti, koja je bajkovita. Nikada ne bih promijenio pol, jer to ne bih bio ja. Moja me mama, u stvari, nikada nije odgajala da budem neko drugi. Znala je koga je rodila i uvijek mi je govrila 'budi to što jesi i prati svoje srce', a ja to i radim“ 

Bozo Vreco

Foto: Vanja Čerimagić

Božin izlazak na scenu u svilenoj haljini nije samo katarza koncerta, već i katarza našeg društva, konkretan pomak ka prihvatanju alternativnih koncepata roda u javnom životu. U zemlji u kojoj je homofobija i dalje oblik društveno-prihvatljivog ponašanja, naš sugovornik razbija predrasude i hrabro nameće drugačije standarde:

„Uvijek sam bio drugačiji i ljudi su kroz moje odrastanje navikli da radim nešto novo. Nije to nikakav hir, nije plan, ja sam jednostavno to. U protivnom, ljudi te prozru, shvate da si imitator. Nisam od onih ljudi koji bi zbog nečije kritike promijenili život, nisam to htio čak ni kada sam bio u fazi plakanja, kada su me vrijeđali tuđi postupci. Uvijek sam znao da ću se baviti umjetnošću i da će moja misija na svijetu biti pjevanje, ali na način koji meni odgovara. Znam da će to što kako radim ponukati i druge da urade neke stvari, da osjete sebe“, uvjeren je. 

Teško je povjerovati, ali Božo nema ni sata muzičke poduke. Stopostotni je samouk, kući nikada nije imao nikakav instrument, a svoj glas vježba uz pomoć interneta: 

„Pronašao sam vježbe koje savjetuje pjevač Eric Arcenaux. S obzirom da je dosta temeljit u pojašnjavanju, to mi je dovoljno. Moram da istaknem da nemam poroke – ne pušim, pijem alkohol niti gazirana pića i to su tri preduslova da se sačuva glas. Uradim vježbe za glas svaki dan, razgibavam se i to je sve“

Moja mama je slikarka i uvijek je maštala o tome da budem slikar. Imam talenat, najviše za vizantijske motive i uradio sam nekoliko radova koje sam prodao. Sigurno je da ću nekada napraviti izložbu u Sarajevu, samo je potrebno vrijeme.


Velik utjecaj na stil ovog pjevača izvršili su nejveća imena sevdalinke: 

„Žao mi je što nikada nisam upoznao Hašima Muharemovića, imali smo zakazan sastanak, ali on se razbolio i otišao u bolnicu. Ubrzo nakon toga je umro, što me veoma pogodilo. Ali učim iz njegovih snimaka. Inače, gavni moj oslonac su stari snimci, a pjevači koji me inspirišu su Himzo Polovina, Selim Salihović, Mašura,  Hamić, pa i Zaim Imamović. Pjevačice koje cijenim, osim Emine Zečaj,  Nada Mamula, pa i Zehra Deović kroz nekoliko pjesama. Izvan sevdaha, jako volim blues, jazz, soul: Sara Vaughan je za mene jedna od najboljih pjevačica, Ella Fitzgerald, Eta James,Nat King Cole... uglavnom vokalni jazz“.

Mnogo inspiracije crpim iz starih priča koje pretvaram u svoje lirske pjesme. Još niko ih nije čuo, ali se nadam da će na novom albumu Halke, kao i na mom solističkom, biti bar po jedna pjesma koju sam sam napisao. Nedavno sam našao banjalučku tragediju o Biser-Nazi i Ibri koji nisu mogli biti zajedno. Ona se utapa, a on se, nakon što je to saznao, probada nožem u srce. Pravi Romeo i Julija, a sve se može ispričati kroz kara-sevdah priču.

 

Slušajući prvi album Halke, mogu se razgraničiti dva pristupa sevdalinkama: jedan se ogleda u jazz ofarbanim obradama tradicionalnih pjesama, dok je drugi kroz skoro doslovno kopiranje aranžmana koji su bili tipični za sedamdesete godine i standarde koje je zadavao tadašnji narodni orkestar Radio Sarajeva. Pitamo pjevača gdje se bolje osjeća: 

„Volim poravne pjesme i moram reći da se bolje osjećam u njima. Ali kada sam preslušavao i brže pjesme, npr. Jablane, ušao sam u tu dinamičnost, iako sam mislio da nikad neću izaći iz kara-sevdah varijante. Halka mi je dala mogućnost za to, jednu novu energiju, jer sa ansamblom mogu da pjevam pjesme koje nikada ne bih mogao izvesti acapella. Sretan sam što sam usvojio oba pristupa, jer mi to, definitivno, obogaćuje repertoar“.

Iako iza sebe ima tek objavljen album i uspješne koncerte, intenzivno se sprema i za naredne projekte.  Najviše ga, kaže, raduje predstojeće objavljivanje solo acapella albuma: 

„Halka ima u planu odlazak u Skandinaviju, već u martu. Imamo pozive iz Australije i Amerike. Ali istovremeno, jedva čekam i svoj solo album, jer bih volio da sačuvam tu akustičnu komponentu svog glasa: da postignemo mistiku, uz malo eha. Želio bih da to bude album uz kojeg se može meditirati, bez obzira što će biti riječ o sevdalinkama. Nama ne trebaju nam mantre, imamo ih u sevdahu, dovoljan je glas da ih prenese“, zaključuje razgovor za Radiosarajevo.ba nova zvijezda sevdaha Božo Vrećo. 

Pred njim je sada rasksnica sa koje vode dva puta: jedan prema estradi, u namjeri da se dopadne što većem broju slušalaca, te drugi - duži put sa puno prepreka i iskušenja, u kojem talenat i mnogo teškog rada rađaju savršenstvo. Upoznavši ovog tridesetogodišnjeg mladića, sigurna sam da će izabrati ovaj drugi.

 

 

Izvor: radiosarajevo.ba

Posetite forum našeg vebsajta, mesto za TIQ razgovore

Ličnosti

  • Ana Ćurčin: Podrška LGBT scene i publike značila mi je i u muzičkom razvoju +

    Ana Ćurčin: Podrška LGBT scene i publike značila mi je i u muzičkom razvoju Pisanje pesama je stihijska, spontana stvar za mene. Dešava se da se probudim tokom noći sa idejom ili frazom. Opširnije...
  • Arundati Roj: Nesavršena solidarnost! +

    Arundati Roj: Nesavršena solidarnost! Indijska spisateljica i politička aktivistkinja Arundati Roj u intervjuu za Rekonstrukciju ženski fond govori o važnosti organizovanja, o tome kakav ženski aktivizam danas predstavlja pretnju postojećem poretku stvari, o pitanjima Opširnije...
  • Derek Džarman: Sećanje na režisera i LGBTQ aktivistu 25 godina nakon njegove smrti +

    Derek Džarman: Sećanje na režisera i LGBTQ aktivistu 25 godina nakon njegove smrti Devetnaestog februara 2019, navršilo se 25 godina od smrti priznatog režisera, autovanog gej muškarca i aktiviste, koji je preminuo od komplikacija izazvanih AIDS-om. Opširnije...
  • Budućnost pripada nama: u razgovoru s Alexandrom Dejoli +

    Budućnost pripada nama: u razgovoru s Alexandrom Dejoli Alexandra Dejoli je istoričarka srednjeg veka i objavljivana autorka s kojom sam za transserbia.org razgovarala o njenom životu, radu i trans iskustvu. Opširnije...
  • Suzan Strajker: O značaju trans feminizma +

    Suzan Strajker: O značaju trans feminizma Prenosimo intervju sa Suzan Strajker koji je objavljen 2015. godine na portalu VoxFeminae nakon konferencije Dijalog o transrodnosti – Trans kao političko i zdravstveno pitanje u Sarajevu. Opširnije...
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10