Moja borba: Nikolinina priča - Geten

Nikolinina pricaPred vama je deo životne priče Nikoline, trans osobe koja je trenutno na izdržavanju kazne u zatvoru u Beogradu, i koja je uz podršku i pomoć organizacije Gayten-LGBT krenula u proces tranzicije. Prenosimo vam njenu ispovest.

Moja svest o tome da sam drugačiji datira iz ranog detinjstva, i verovatno je manje-više ista kao i kod ostalih koji su shvatili da su u stvari „zarobljeni u porešnom telu“, ili u mom slučaju „žena zarobljena u pogrešnom telu“. I pored želje za promenom pola, osadesete i devedesete za mene nisu bile pogodne za tako veliki korak, ali sam znao da će doći mojih pet minuta kad-tad. To se i dogodilo, samo u drugačijim okolnostima i po tome se moja priča razlikuje od drugih.

Od 2008. godine sam u zatvoru, prvo u Republici Hrvatskoj, a nakon transfera u Republiku Srbiju, ovde sam od marta 2014. Razlog mog dolaska u Srbiju je to što sam u Hrvatskoj pokušavao da započnem tranziciju, ali to nije bilo moguće, a uostalom nikom od zatvorenika nisam ni govorio o tome dok se nije desilo da su na televiziji objavili da se u Srbiji radi operacija prilagođavanja pola o trošku države. Osim toga, za drugo ništa nisam znao. Pitanja su se samo gomilala u mojoj glavi: ko, šta, kako, koliko?

Dolazak u Srbiju je za mene bio totalni šok. Vređanje, smeštaj, nehigijena u zatvoru u koji sam premešten iz Hrvatske pokrenuli su ponovo samopreispitivanje, a potom i borbu da se sredim i da pokušam da ne prolupam, i da na kraju ostvarim cilj svog dolaska.

Kako nisam bio zadovoljan zatvorom u koji sam prebačen, prvi zadatak je bio premeštaj u drugi zatvor u kome ću moći da funkcionišem. To se desilo u novembru 2014, i tada počinje moja borba. Međutim i dalje nikom nisam govorio o svojoj želji da promenim pol. Nisam znao koga da pitam o tome i kome da se obratim da me uputi na neku organizaciju koja mi može pomoći u vezi sa mojim pravima.

Kako sam imao problem sa pružanjem zdravstvene zaštite, bio sam u kontaktu sa jednom organizacijom koja se time bavi. Tako sam u dopisivanju sa njima jednom prilikom spomenuo da želim da budem žena, odnosno da se ja tako osećam, i oni su me uputili na Gayten-LGBT, i dali mi broj telefona organizacije. Sunce mi je sinulo, i usledio je kontakt sa Milanom iz organizacije koji mi je podrškom i važnim savetima pomogao u približabvanju mom cilju. Više mi ništa nije bilo bitno, ni uslovi u zatvoru, ni dužina kazne, ni zatvorenici, ni to što svi misle da sam gej... Za mene je postojao samo jedan problem -  da li ću moći da iz zatvora krenem sa procesom tranzicije. Šta ću raditi ako je to nemoguće?

Ubrzo je usledio odgovor da imam pravo na promenu pola, iako sam u zatvoru. Ne mogu rečima da opišem kako sam se osećao i koliko samo bio srećan – konačno mojih pet minuta. Milan mi je poslao prevod priručnika o zdravlju trans osoba, WPATH. I na osnovu toga sam se javio na lekarski pregled na kome sam tražio da me upute na Republičku komisiju.

Iako sam mislio da će to tada ići već lako, prevario sam se. Lekarka me je u novembru 2015. uputila na zatvorskog neuropsihijatra. Rekla mi je da ona ne radi sa trans osobama i da ona ne piše upute, već lekar opšte prakse. U tom trenutku mi je bilo jasno da moj rodni identitet neće moći da bude tajna i da je vreme da to „objavim“. Lekarka mi je napisala uput, ali mi nije bilo zakazano kod Republičke komisije.

Nakon toga su usledili pretresi – redovna pojava u zatvoru – i u jednom trenutku me je komandir pitao nešto u vezi sa tranzicijom, ali ne direktno, već je čekao da ja to sam kažem, što sam i učinio. Nakon toga su drugi komadiri počeli da se raspituju o meni... Ja sam prestao da se šišam, i uskoro su sva službena lica znala za mene i moju tranziciju.

Iznenadilo me je da su neki komandiri znali ponešto o tome, a drugi koji nisu, pitali su. Mnogi komandiri me otad zovu mojim ženskim imenom, što su čuli i zatvorenici, pa je bilo vreme da učinim sledeći korak. Negde u martu 2016, izašao sam u šetnju i ispričao o čemu se radi. Tada je to u zatvoru objavljeno na sva zvona, a negde u to vreme me je i lekarka obavestila da mi je termin za Republičku komisiju zakazan za jul 2016. godine.

Zatvorenici me uglavnom zovu mojim ženskim imenom, neke i interesuje više o tome pa me pitaju, ali za druge sam i dalje „peder“, a ima i onih koji neće da razgovaraju sa mnom. Uglavnom, što se tiče okoline u kojoj živim je koliko-toliko sve rečeno. Jedno je sasvim jasno u svemu tome, a to je da nečiju ne(svest) ne možeš promeniti ma šta god rekao i koliko god pokušavao da objasniš – prosto ne vredi. Za mnoge je i pored toga što su mogli da vide i čuju na televiziji emisije o trans osobama, to i dalje neprihvatljivo, pa čak i bolesno.

Bez razumevanja, pomoći i podrške organizacije Gayten-LGBT, siguran sam da od moje tranzicije ne bi bilo ništa, jer od same institucije kakva je zatvor ne možeš da očekuješ pomoć. Zahvaljujući Gayten-LGBT i Milanu, moj životni cilj će se najzad ostvariti.

Poruka svima koji se nalaze u situaciji kao što je moja – da su trans osobe – je da nikada ne odustaju, bez obzira na to u kakvim se mukama našli. Život je definitivno velika borba, i taman kada pomisliš da se konačno nazire kraj, počinje ponovo, samo na drugom bojnom polju.

Meni je ostalo da se izborim do kraja sa započetom borbom, a već počinje nova, a to je prolazak kroz proces tranzicije, i to u zatvoru.

Autorka: Nikolina
Transkripcija/obrada: MJ
Ilustracija: Shannon Wright

Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore