Na margini margine – Prilagođavanje pola u Srbiji - Geten

coveculjcikeTranssrbija sa ponosom prenosi esej "TRANSEKSUALNI ─ NERAVNOPRAVNI, NEJEDNAKI, ZABORAVLJENI" pravnice Slavoljupke Pavlović,nagrađen na konkursu "Zaštita ravnopravnosti i promovisanje jednakosti građana" Ministarstva rada i socijalne politike, u saradnji sa Programom Ujedinjenih nacija za razvoj.

Prvi put u istoriji je rad na temu prava i egzistencije trans osoba u Srbiji objavljen i nagrađen od nekog ministarstva u Srbiji.

TRANSEKSUALNI ─ NERAVNOPRAVNI, NEJEDNAKI, ZABORAVLJENI

Na margini margine – Promena pola u Srbiji

„Otkad imam svijest o sebi, od druge ili treće godine, imam taj osjećaj da je moje tijelo pogrešno, kao da su mi psiha i tijelo loše spareni. Kasnije je to postao trajni osjećaj zarobljenosti u mesu koje nosim. Zatočena svijest jednog pola u fizici drugog, tako bih to nekako opisala, mada je sve skupa daleko kompleksnije. Kao mala bih navečer prije spavanja molila Boga da se ujutro probudim kao curica. Mnogo godina kasnije sam to morala sama riješiti.“ ( Anika, 29 godina, prilagodila pol iz muškog u ženski)1.

U Srbiji je prilično uobičajeno kćerku oslovljavati sa „sine“. A šta se događa kada ta kćerka doista poželi postati sin? Moj klijent T. N. je brutalno pretučen od strane svog oca V. N. nakon što mu je saopštio da mu je lekar neuropsihijatar ustanovio dijagnozu „poremećaj rodnog identiteta ─ transeksualizam F.64.02“  i dao zeleno svetlo za početak hormonskog dela terapije. V. N. nije mogao shvatiti da njegova „voljena“ kći živi u telu koje nije njeno. T. N. je hteo da telo u kom obitava bude njegovo telo.

U nevladinoj organizaciji „Gayten LGBT ─ Centar za promociju prava seksualnih manjina“, u avgustu 2006. godine osnovana je T-grupa za podršku i samopomoć osobama koje su prilagodile pol, osobama koje imaju želju i nameru da prilagode pol i nalaze se u procesu tranzicije (transeksualne osobe3) i transrodnim osobama4. Grupa ima oko 50 članova, uključujući četiri osobe iz Bosne i Hercegovine i pet osoba iz Hrvatske. Počev od novembra 2006. godine, volontiram u toj grupi, pružajući im pravne savete. Cilj ovog rada jeste da se javnosti ukaže na najčešće probleme s kojima se susreću transeksualne osobe, s jedne strane zbog nedostatka pravnog okvira i zakonske regulative, s druge strane, zbog visokog stepena transfobije u društvu i institucijama, što za posledice ima odbacivanje ovih ljudi od strane njihovih porodica, prijatelja i okoline, visoku izloženost svim oblicima nasilja, nemogućnost ostvarenja prava ili teško, dugotrajno i mukotrpno ostvarivanje prava. Rad je pre svega zasnovan na iskustvima stečenim u T-grupi.

Kod transeksualnih osoba postoji duboki nesklad i jaz između njihovog biološkog pola i rodnog identiteta. Transeksualna osoba ima trajni, koreniti i izrazito snažan osećaj psihičke pripadnosti suprotnom polu, pri čemu je u potpunosti svesna svog anatomskog pola. Ovaj sukob između polnog i rodnog identiteta transeksualnoj osobi prouzrokuje duboke emotivne i psihičke patnje. Jedini uspešan način lečenja je promena pola, što je kompleksan proces koji ima tri faze (koristi se i termin trijadna terapija):

1) fazu konsultacija s psihijatrom (oko godinu dana) a po potrebi i s psihologom;
2) hormonski deo terapije (od 9 meseci do godinu dana pre operacije promene pola i doživotno nakon toga ) i
3) operativne zahvate prilagođavanja pola.

Ovakav terapeutski postupak, kada je prepisan od strane kvalifikovanih lekara, medicinski je opravdan i potpuno neophodan5.  Važno je i napomenuti da treba razlikovati transeksualnost i seksualnu orijentaciju. Seksualna orijentacija se odnosi na pol seksualnog i/ili ljubavnog partnera/ke, a transeksualnost se odnosi na polni i rodni identitet osobe. Transeksualna osoba, i pre prilagođavanja pola i nakon toga, može biti heteroseksualna, homoseksualna ili biseksualna.

Hormonska terapija i operativni zahvati promene pola su veoma skupi. Trans žena6  mora mesečno izdvojiti oko 25 evra za hormone (estrogen i blokatori testosterona), za operaciju promene pola oko 3000 evra i za nekoliko neophodnih kozmetičkih tretmana (od 5 do 10) od 200 do 400 evra po tretmanu. Kod većine trans žena postoji i povremena potreba za kozmetičkim hirurškim intervencijama (redukcija Adamove jabučice, feminizacaija kosti lica, korekcija nosa i/ili implatant dojke). Trans muškarac7  izdvaja mesečno od dva do četiri evra za hormone (testosteron), za prvi operativni zahvat promene pola od 2500 do 3500 evra a za drugi operativni zahvat 4000 evra. Hormonska terapija je i kod trans žena i kod trans muškaraca doživotna.

Kod činjenice da prosečna plata u Srbiji danas iznosi oko 300 evra, postavlja se pitanje kako skupiti potrebni novac. Zdravstveno osiguranje ne pokriva ništa od navedenih troškova. Odredbom člana 61 tačka 12 Zakona o zdravstvenom osiguranju, propisano je da se osiguranim licima u okviru obaveznog zdravstvenog osiguranja ne obezbeđuje zdravstvena zaštita koja obuhvata, između ostalog, dijagnostiku i lečenje seksualne disfunkcije ili seksualne neadekvatnosti, uključujući impotenciju, zdravstvene usluge, lekove i medicinsko-tehnička pomagala koja su vezana za promenu pola i reverziju prethodne dobrovoljne hirurške sterilizacije. Situaciju dodatno komplikuje činjenica što se većina pregleda i tretmana obavlja u privatnoj praksi. Psihijatrijske konsultacije su se doskoro obavljale isključivo u privatnoj praksi; sada je to moguće i u državnim zdravstvenim ustanovama, ali je ljudima iz unutrašnjosti veoma teško da dobiju uput. Endokrinološki pregledi se rade isključivo u privatnoj praksi. Prvi pregled košta 60 evra a svaki sledeći 30 evra. Pored toga i svaka analiza se posebno plaća.

Usled nepostojanja posebnog zakona koji reguliše materiju promene pola, nije regulisano koji lekari mogu dobiti licencu za celokupan proces promene pola (psihijatrijska, endokrinološka i hirurška faza) i koje kvalifikacije moraju imati, pod kojim uslovima privatna praksa može obavljati operativne zahvate promene pola, koju opremu moraju imati i koje standarde moraju ispuniti.

Što se tiče državnih zdravstvenih ustanova, operacija promene pola se obavlja u Ginekološko-akušerskoj klinici „Narodni front“.

Za ispravan pristup pitanju transeksualnosti, veoma je važno razumeti da promena pola nije hir, obest ili kapric, već medicinska nužnost i neophodnost. Transeksualne osobe su izložene nerazumevanju, često i osudi okoline, kao i odbacivanju od strane porodice, prijatelja i kolega. U manjim gradovima i mestima to je još teže i izraženije, pa su vrlo često primorane da se sele u neki veći grad (npr. Beograd ili Novi Sad). Veoma je teško naći posao u novoj sredini. Ukoliko je transeksualna osoba počela s hormonskom terapijom, to je veoma vidljivo. Poslodavci su uglavnom neblagonakloni, prepuni predrasuda i ne zapošljavaju ove osobe. A potrebno je skupiti mnogo novca za prilagođavanje pola, jer je to jedini put kojim transeksualna osoba dolazi do sebe. To je medicinska nužnost i neophodnost a ne hir, obest ili kapric. Ako imate sreće, možda i nađete posao, ali prosečna plata je 300 evra. Koliko godina je potrebno da se uštedi novac? U međuvremenu treba nešto jesti, negde stanovati, plaćati račune, obući se. Stoga su transeksualne osobe često prinuđene da se bave seksualnim radom, trans žene mnogo češće nego trans muškarci. Trenutno se u Beogradu nekoliko trans žena bavi seksualnim radom. Uglavnom rade samostalno, bez posredstva makroa.

Ilustrovaćemo prethodne navode konkretnim slučajem. S. je trans žena. Živela je u jednom malom mestu. Zbog nerazumevanja i osude okoline, bila je prinuđena da se preseli u Beograd. Pre tri godine je počela s hormonskom terapijom, ali još uvek nije uspela da skupi novac za operaciju. Na operaciju je mogla, da je imala novac, otići još pre dve godine. Pokušala je da se zaposli na raznim mestima. Konkurisala je kod 30-ak poslodavaca. Svi su je pozivali na razgovore, ali je niko nije hteo zaposliti. Na kraju, pošto više nije imala nikakvog izbora, počela se baviti seksualnim radom. I dalje pokušava skupiti novac za operaciju.

Nadležni državni organi, pre svega Ministarstvo zdravlja, u svetlu najnovijih istraživanja uzroka transeksualnosti i nesumnjivo dokazanom tezom da je prilagođavanje pola medicinska neophodnost, morali bi razmotriti mogućnost da troškovi, ili bar deo troškova promene pola budu deo obaveznog zdravstvenog osiguranja. Naročito je važno predvideti mogućnost da se siromašnim transeksualnim licima omogući promena pola. Čini mi se da ovo treba i šire posmatrati. Siromašna transeksualna lica su često prinuđena da se bave seksualnim radom da bi sebi priuštila promenu pola. Time su izložena mogućnosti da se zaraze raznim seksualnoprenosivim bolestima, čije lečenje se pokriva iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Pored toga, u transeksualnoj populaciji postoji visoka stopa samoubistava. Budući da osoba ne može da prihvati telo dobijeno rođenjem, koje nije u skladu s njenim rodnim identiteom, u momentu kada više ne vidi izlaz, i kada osećaj postane nepodnošljiv, može dići ruku na sebe. Društvo koje teži ka tome da svi njegovi građani i građanke budu srećni, jednaki i ravnopravni ne sme dozvoliti takve pojave.

Nakon medicinskog prilagođavanja pola, sledi pravno prilagođavanje pola, odnosno promena ličnih podataka (ime, oznaka pola, JMBG) u dokumentima. Ova pitanja nisu zakonima regulisana, ali su nadležni organi izgradili određenu ─ istina neujednačenu praksu, koja je daleko od standarda postojanja pravne sigurnosti. Zaposleni u nadležnim organima nalaze se u procepu između legitimnih i opravdanih zahteva lica koja su promenila pol a koja traže da im se promene podaci u matičnim knjigama i javnim ispravama, s jedne strane, i nepostojanja zakonskih normi koje regulišu ova pitanja, s druge strane, što ih dovodi u situaciju da nemaju propis na kom mogu utemeljiti svoju odluku a što kod njih izaziva zabrinutost i strah da ne naprave grešku zbog koje bi mogli odgovarati.

U Beogradu uglavnom nema većih problema kada je u pitanju promena podataka o ličnosti. Sekretarijati za upravu Gradske uprave grada Beograda, na osnovu priložene medicinske dokumentacije o prilagođavanju pola, odobravaju ispravku promene pola u matičnim knjigama i nalažu matičaru da po pravosnažnosti rešenja izvrši ispravku podataka u matičnoj knjizi rođenih. Međutim, situacija je nešto drugačija van Beograda. Kako se nadležni u opštinskim i gradskim upravama u manjim mestima retko sreću sa zahtevom za promenu oznake pola u matičnim knjigama, uglavnom ne znaju šta da rade pa licima koja su prilagodila pol nekad treba i nekoliko meseci da srede dokumenta. Praksa je raznolika. Ilustrovaćemo to s dva primera.

1) S. R. je trans muškarac iz K. Bilo mu je potrebno osam meseci da sredi sva dokumenta. Gradska uprava grada K. ranije nije dobijala zahteve da se izvrši ispravka promene pola u matičnim knjigama. Bili su ljubazni i želeli su pomoći, ali kako nisu imali propis na koji se mogu pozvati, dva-tri meseca nisu donosili nikakvo rešenje. Naposletku su se obratili Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu i tražili mišljenje. Ministarstvo je posle skoro mesec dana odgovorilo da je potrebno da S. R. pred nadležnim sudom u vanparničnom postupku pokrene postupak za utvrđivanje sadržine isprave – matične knjige, u kojoj je izvršen upis činjenice rođenja, odnosno tačnosti podataka upisanih u navedenu matičnu knjigu. Ministarstvo je identično mišljenje dalo i 2005. godine, kada se sa istim zahtevom obratila Opštinska uprava Opštine D. Nakon što je Gradska uprava grada K. dobila mišljenje, predmet su ustupili Osnovnom sudu u K., koji je svojim rešenjem utvrdio promenu pola S. R. iz ženskog u muški i naložio matičnoj službi grada K. da po pravosnažnosti rešenja upiše činjenicu promene pola za S. R. Sud se u obrazloženju rešenja pozvao na odredbu člana 45 Zakona o matičnim knjigama.

2) Rešenjem Gradske uprave grada V. odobrena je promena imena za S. V. sa imena S. na ime B.; navedeno je da će se podnosilac u pravnom saobraćaju služiti imenom B. V. a upisani pol menja se sa „žensko“ na „muško“. U obrazloženju su se pozvali na odredbe člana 346, 347 i 350 Porodičnog zakona i 192 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku.
Dakle, o istoj stvari u jednom slučaju je odlučivao sud a u drugom organ uprave. Mislim da nije potrebno posebno ukazivati na to kakva pravna nesigurnost postoji za građane i građanke koji su prilagodili pol.

Što se tiče promene imena, tu nema nekih većih problema jer je ovo pitanje jasno regulisano odredbama člana 346 i 347 Porodičnog zakona.

Dalje, što se tiče promene jedinstvenog matičnog broja građana, ni tu nismo zabeležili veće probleme. Nadležne policijske uprave, na osnovu ispravljenog izvoda iz matične knjige rođenih poništavaju postojeći matični broj lica koje je prilagodilo pol i određuju mu novi JMBG. Međutim, sam JMBG je problematičan jer otkriva suviše mnogo podataka o ličnosti (tačan datum rođenja, pol, mesto prebivališta ili mesto rođenja zavisno od godine rođenja). Rešenje bi bilo uvođenje opšteg identifikacionog broja, kao u Hrvatskoj na primer, koji bi se sastojao od određenog broja nasumično izabranih cifara. To ne bi donelo dobrobit samo transeksualnim licima, već i svim građanima i građankama Srbije, jer bi to znatno doprinelo zaštiti podataka o ličnosti u skladu s modernim evropskim rešenjima i standardima.

Posebno pitanje kod promene dokumenata je i promena imena u diplomama o stečenom obrazovanju. Lica koja su promenila pol uglavnom se zadržavaju na tome da podatke promene samo u radnim knjižicama, gde je takođe upisana stečena stručna sprema.

Imamo samo jedan zabeležen slučaj da je osoba promenila ime i u diplomi o stečenom visokom obrazovanju. V. N. je radila kao nastavnica u školi u jednom manjem mestu. Trpela je užasne pritiske sredine, nerazumevanje i neumesno i duboko zadiranje u privatnost. Odlučila je da se preseli u neki veći grad u Srbiji. Pošto nije želela da joj se u novoj sredini ponove ista iskustva, od visokoškolske ustanove koja joj je izdala diplomu tražila je da izvrše ispravku. Čekala je nekoliko meseci, ali je uspela. Danas živi u inostranstvu.

Dakle, evidentno je da je potrebna zakonska regulativa kojom će se omogućiti brza i efikasna promena dokumenata licima koja su prilagodila pol. Međutim, kako je postupak donošenja novih zakona dug i spor, pre nego što se to desi, ministarstva mogu doneti mišljenja koja će olakšati rad nadležnim organima a licima koja su prilagodila pol omogućiti brzo i lako ostvarivanje prava. Tako, npr., Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu može dati savetodavno mišljenje gradskim i opštinskim upravama da donose rešenja kojim odobravaju ispravku pola u matičnim knjigama ako lice koje traži ispravku dostavi medicinsku dokumentaciju iz koje se vidi da je prilagodilo pol.

Iz svega što je navedeno proizlazi da je nužno doneti poseban zakon kojim bi se u potpunosti regulisalo prilagođavanje pola u pravnom i medicinskom smislu.

Ovde su izneti samo neki najčešći i najkarakterističniji problemi s kojima se susreću transeksualne osobe. Međutim, ono što naročito zabrinjava jeste nasilje kojem su izložene ove osobe: u porodici, na radnom mestu, na ulici. Problem dodatno otežava činjenica da se transeksualne osobe retko odlučuju da traže pomoć od nadležnih institucija (policije, sudova, centara za socijalni rad, tužilaštava), što zbog nepoverenja u institucije, što zbog straha. Često se događa da su i ljudi koji im pomažu izloženi nerazumevanju i podsmehu, ali i nasilju i pretnjama. Imamo zabeležen slučaj da je otac transeksualnog muškarca D. N. pretio psihijatru koji je radio s njegovim sinom da će ga ubiti. Lekar je smirio situaciju i privremeno obustavio konsultacije sa D. N. Nastavio je kada su se strasti D. N-ovog oca smirile.

Za policiju, tužilaštva i sudove, veoma je važno da umeju prepoznati zločine iz mržnje, koji su posledica transfobije, adekvatno odreagovati i žrtvi pružiti pomoć i uputiti je na institucije u kojima mogu dobiti dalju podršku.
Radi boljeg razumevanja pojma zločina iz mržnje koji je posledica transfobije, ilustrovaćemo to jednim primerom.

G. je trans muškarac koji je počeo da uzima hormone. Nije izvršio operativne zahvate promene pola. Dakle, i dalje ima ženske polne organe. Početkom marta, sa svojom devojkom T. otišao je u jedan gej klub u gradu. Kako i dalje ima ženske polne organe, ušao je u ženski toalet, jer ne može koristiti pisoare. Međutim, kako koristi muške hormone, sve više liči na muškarca. Kada je obezbeđenje kluba videlo da je ušao u ženski toalet, izvukli su ga napolje, pretukli i izbacili napolje. Nedaleko od kluba G. i T. su naišli na policajce kojima su ispričali šta se desilo. Policajci su bili prilično neprijatni i s podsmehom su ih saslušali. Nakon toga G. i T. su otišli u Urgentni centar. Tamo su došli dežurni policajci i uzeli izjave od njih. Posle mesec dana G. je dobio poziv od inspektora nadležnog OUP-a, dao je izjavu a inspektor mu je rekao da će dobiti poziv. G. i dalje čeka taj poziv.

Ako radnicima obezbeđenja i uzmemo kao olakšavajuću okolnost činjenicu da ne znaju kakve su potrebe i problemi transeksualnih lica, nema ─ ali apsolutno nema i ne sme biti nikakvog opravdanja za napad i fizičko nasilje. Pratićemo ovaj slučaj.

U ovakvim razmatranjima neminovno se pre ili kasnije nameće pitanje koliko je zapravo transeksualnost česta. Najranija procena je da je među odraslim muškarcima jedan od 37.000 transeksualna osoba, a među ženama jedna od 10.7000. Najnovija procena, iz Holandije, o učestalosti transeksualnosti jeste 1 : 11.900 muškaraca i 1 : 30.400 žena8.
Prema raspoloživim podacima u Srbiji je u poslednjih 20 godina, od kad se vrši operacija prilagođavanja pola kod nas, pol prilagodilo oko 150 lica.

Kad pogledamo navedene statistike, lako zaključujemo da je reč o stvarno maloj grupi ljudi. Da li ih zbog toga nadležni tako lako zaboravljaju? Da li zbog njihove malobrojnosti nijednoj političkoj grupi nisu ciljna grupa? Kada je, prošle godine, usvajan Zakon o zabrani diskriminacije, nakon što je povučen iz skupštinske procedure radi dodatnih konsultacija, prvo su transeksualne osobe izbačene iz Predloga Zakona u cilju potkusurivanja i trgovine među grupama koje su se borile za njegove usvajanje i onih koje su bile protiv. Da, trans žena i muškaraca je tako malo da nijedna veća i jača društvena skupina ne nalazi interes da se bori za njihova prava.

Međutim, društvo i država koji izistinski teže zaštiti ravnopravnosti svih građanki i građana znaju da ne postoji dovoljno mala grupa čija bi ljudska prava ostala uskraćena i nezaštićena. Samo društvo u kome svaki pojedinac i pojedinka, bez izuzetka, ostvaruju i uživaju svoja prava, jeste srećno i demokratsko društvo.

I da, postoji nešto što možemo učiniti sad i odmah i što ne košta. Pre nego što donesemo poseban zakon o prilagođavanju pola, pre nego što donesemo izmene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije i predvidimo kao poseban oblik diskriminacije diskriminaciju po osnovu transeksualnosti, pre nego što osnujemo radnu grupu koja će napraviti strategiju za poboljšanje položaja tih osoba, pre nego što implementiramo sve te zakone, možemo početi da ih razumemo i poštujemo, možemo da ne zadiremo u njihovu privatnost, možemo da se ne iščuđavamo i ne prepričavamo uz kafu njihov privatni život, da od njihovog života ne pravimo senzaciju, da ih volimo i prihvatimo!

Fusnote:

1 Citirano prema autorskom članku Barbare Matejčić: „Transeksualnost: Ljudi s trajnom ’napomenom’“, koji je objavljen 3. 3. 2010. na sajtu www.Counterview.net

2 F.64.0 je medicinska šifra za transeksualnost prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti – 10. revizija (ICD-10), koja je zvanično prihvaćena na 43. svetskoj zdravstvenoj skupštini u maju 1990. godine a u državama koje su članice Svetske zdravstvene organizacije u upotrebi je od 1994. godine.

3 Transeksualnost nije adekvatan termin, budući da je bukvalno preveden sa engleskog jezika (transsexual). Reč sex u engleskom jeziku pored značenja polni odnos, znači i pol. U našem jeziku reč  seks isključivo podrazumeva polni odnos, a ne i pol, pa bi bilo adekvatnije i jasnije koristiti termin transpolnost.

4 „Pojam se odnosi na osobe koje kroz individualni konstrukt identiteta, trajnog i promjenjljivog karaktera, izražavaju, niječu i/ili nadilaze društvenozadane i  oblikovane spolne i rodne norme i uloge. Transrodnom osobom označavamo svaku osobu čiji je rodni identitet i / ili rodno izražavanje drukčije od tradicionalnih, društvenodefiniranih rodnih uloga i normi. Transrodnost je pozicija samoidentifikacije osobe kao muške, ženske ili onkraj obje mogućnosti koje se ne povezuju s pripisanom ’rodnošću’ kao ni s konvencionalnim određenjima muškog ili ženskog roda. Transrodne osobe mogu biti heteroseksualne, lezbijke, gay ili biseksualne osobe, transvestiti ili queer koje politiku izbora ostvaruju ’između rodova’ kao vlastito htijenje, subverzivni čin, kreativnost ili slobodu.“ ( „Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske unije“, str. 94, izdavač Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, Zagreb 2007, Biblioteka ONA).

5 Opširnije videti u publikaciji „Standardi pomoći za poremećaje rodnog identiteta“, Međunarodno udruženje za rodnu disforiju Harry Benjamin; prilog brošuri „Kreiranje zdravstvene politike koja uvažava potrebe LGBTI zajednice“, izdavač Gayten-LGBT, Centar za promociju prava seksualnih manjina, Beograd 2006. godine

6 Transeksualna osoba koja prelazi iz muškog u ženski pol
 
7 Transeksualna osoba koja prelazi iz ženskog u muški pol

8 „Standardi pomoći za poremećaje rodnog identiteta“, Međunarodno udruženje za rodnu disforiju Harry Benjamin; prilog brošuri „Kreiranje zdravstvene politike koja uvažava potrebe LGBTI zajednice“, strana 9, izdavač Gayten-LGBT, Centar za promociju prava seksualnih manjina, Beograd 2006. godine

Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore