Kako me je moja majka Korejka podržala u procesu tranzicije - Geten

jezabelTokom odrastanja, sećam se da sam sebi obećala jednu stvar. Pošto sam bila usvojeno dete, zavetovala sam se da ću pronaći svoju porodicu iz Koreje, ali kako ću to da izvedem, ni sama nisam znala. Na sreću, imala sam bezuslovnu podršku svoje američke porodice, čak iako su bili  zbunjeni mojim nejasnim planom.

Kasnije sam se autovala kao trans žena 2003. Imala sam sreće, pa sam zauzvrat dobila salve ljubavi, prihvatanja i podrške od svoje porodice i prijatelja. Međutim, uvek je tu bila jedna prepreka mom životu prepletajućih identiteta, prepreka koju sam nastojala da prevaziđem. Nikako nisam mogla da pronađem volju i napredujem sa procesom tranzicije – uzimanjem hormona i operacijom – iako sam imala mogućnosti za sve to. A moje oklevanje je najviše imalo veze sa mojom nepoznatom porodicom koja je živela daleko, negde u Koreji.

Kao i ja, više od 200,000 beba i dece iz Koreje bilo je poslato u inostranstvo. Ali manje od 3 procenta nas imalo je sreće da pronađe svoje porodice. Šanse mi svakako nisu bile neke. Ali šta ako bih ipak uspela da pronađem svoju porodicu nakon svih ovih godina? I kako bi se oni osećali što vide mladu ženu, umesto malog dečaka koji je trabalo da izraste u momka? Ništa mi nije padalo na pamet, ništa što bi umanjilo moje brige.

Godine 2010, pružila mi se prilika da otputujem u Koreju po prvi put. Bila sam oduševljena, nervozna i to me je podsetilo na moje detinje obećanje. Vreme koje sam tada provela u Koreji bilo mi je dragoceno, ali šanse da ću pronaći svoju porodicu bile su jako male. Otišla sam do agencije koja je posredovala u mom usvajanju, u nadi da ću dobiti neke informacije. Umesto toga, dočekao me je oštar otpor.

Unapred sam upozorena da očekujem nezainteresovanost institucija da mi pomognu, ali sam i dalje bila besna zbog odsustva razumevanja i podrške s njihove strane. Stoga sam se pripremila na drzak i sračunati rizik: krišom sam iskopirala svoj dosije kada je predstavnik agencije izašao iz prostorije da mi donese vizit kartu.

Zajedno sa dvoje prijatelja, krenula sam u potragu za svojom porodicom. Potragu smo započeli u kraju koji se pominje u mom dosijeu. Potražili smo obližnju policijsku stanicu i zatražili pomoć u utvrđivanju prebivališta moje porodice. Policajci su nas ljubazno odvezli do glavne policijske stanice, kako bismo se tamo sastali sa specijalnom jedinicom koja za zadatak ima nalaženje nestalih osoba.

Bio mi je to poslednji dan u Koreji, i dalje sam bila uzbuđena zbog novopronađenih informacija. Pošto sam doručkovala sa drugarima, naprasno sam ih pitala da pođu u jednu avanturu sa mnom.

"Želim da potražim svoju porodicu danas," rekla sam im za stolom. "Hoćete li i vi sa mnom?"

Odmah su pristali. Pre nego što smo krenuli, rešila sam da ne nosim ništa što bi me moglo autovati, u slučaju da moja potraga urodi plodom. Nije mi to bilo baš pravo, ali nisam znala ništa o svojoj porodici. Želela sam prvo da ih upoznam, da se s njima osećam prijatno i sigurno, pre nego što rešim da im se autujem i kažem da sam trans. Ali trebala sam i vreme, vreme potrebno da se snađem u lavirintu kulturnih i jezičkih barijera.

Zato sam obukla farmerke i majicu, umesto haljine. Skinula sam sav nakit. Svoju dugu kosu sam vezala u konjski rep, i nisam se šminkala. Pogledala sam se u ogledalo i videla nekog drugog kako iz njega zuri u mene.

Krenuli smo podzemnom do seulskih predgrađa i onda potražili lokalnu policijsku stanicu. Pristojno sam zatražila pomoć, ali me je službenik odbio, uz dugačko birokratsko objašnjenje. „Potraga traje najmanje 10 dana, a obično i duže,” objasnio je nezainteresovano. Popunite ove formulare, a mi ćemo vas kontaktirati ukoliko išta pronađemo.”

Kontrolisana razmena svadljivog tona nastavljena je u narednih 30 minuta. Onda sam ja pukla.

„Pomozite mi!” viknula sam na službenika, koji je ustuknuo iznenađeno. Glas mi je pucao, i potom sam briznula u plač. „Ja sam usvojeno dete,”, objasnila sam kroz suze. „Moram da nađem roditelje. Čekala sma ceo život na ovaj trenutak. Sutra treba da se vratim, ali ne mogu pre nego što se uverim da mi je porodica dobro. Molim vas da mi pomognete!”

Bila sam iznenađena ljubaznošću i toplinom službenika pošto su odlučili da mi pomognu u potrazi za roditeljima. Ponudili su nam kafu, mogli smo da se poslužimo kompjuterom kako bi nam vreme brže prošlo. Čak su nam dali i večeru. Jedan detektiv nam je kasnije rekao, „Mnogo naših beba je bilo tako poslato u inostranstvo. Stidim se tog dela naše istorije. Jako mi je žao.”

Nešto se u policijskoj stanici promenilo nakon mog emotivnog sloma. Jedna službenica je pretražila nacionalnu bazu podataka. Telefonirala je ostalim stanicama u zemlji. Policajci su išli od vrata do vrata u potrazi za informacijama. Na naše veliko iznenađenje, moja majka je bila pronađena, i to na manje od sat vremena od stanice.

„Želi da te upozna,” službenica je javila. „Već je krenula ovamo sa tvojom sestrom. Trebalo bi da budu ovde za sat vremena.”

Sa prijateljima sam čekala pred stanicom. Ubrzo su dve žene izašle iz automobila i krenule ka nama. Stala sam pred njih dve, dve žene čija su lica nalikovala mom. Uz čudan naklon, predstavila sam se svojoj majci Korejki po prvi put.

"Zdravo majko," rekla sam na lošem korejskom. „Drago mi je da te vidim. Ne govorim korejski baš najbolje. Jako mi je žao zbog toga.”

Mogla sam da osetim godine emocija kako izbijaju na površinu. Takođe me je bilo sramota što su moje prve reči njoj bile više naučene, nego spontane. Spustila sam glavu, i krenula da nekontrolisano jecam.

Ali moju majku nisu interesovale moje jezičke sposobnosti. Ispustila je grleni krik koji nikada ranije nisam čula, i potrčala mi u zagrljaj. „Vratila si se! Moja beba je kod kuće!”

Sve što sam mogla je da plačem u toplom naručju svoje majke.

Te noći sam produžila svoj boravak u Koreji na još dve nedelje. Moja porodica i prijatelji kod kuće bili su presrećni kada sam im javila novosti. Ostani, ohrabrivali su me. Uživaj u vremenu sa delom porodice koji si najzad pronašla.

U svoj toj jurnjavi, prijatelji su mi pomogli da svoj prtljag, sa svim svojim haljinama, suknjama, nakitom, šminkom i štiklama, ostavim u hotelu. Još uvek nisam bila spremna da se autujem svojoj korejskoj porodici. Nisam mogla da mentalno niti emotivno isprocesuiram ništa drugo, sem činjenice da sedim pored svoje majke, koja nije htela da se odvoji od mene. Trebalo mi je najpre vremena da sve to upijem.

Majka nije spavala prve noći pošto smo se upoznale. Umesto toga, cele noći je kuvala i spremala do samog jutra. Bila sam šokirana kada sam to ujutru saznala i pitala sam je zašto se toliko mučila. Objasnila mi je da je važno da me nahrani, jer ovo je bio moj prvi obrok koji je ona pripremila. Onda je mama pred mene postavila činiju supe ("miyeok gook"). To je supa koja me je na kraju i rasplakala, pošto mi je objasnila njeno značenje.

Mama je napravila veliku gozbu tog prvog dana u mojoj novopronađenoj porodici. Bojažljivo je postavila činiju ove supe preda me. Ova supa se jede na rođendan, i jedu je trudnice, a predstavlja prvu hranu koju majka prenosi bebi.

„Znam da ti danas nije rođendan”, nežno je objasnila, „ali ovo je tvoj prvi obrok koji sam ti ja pripremila, i izgledalo mi je da to treba da uradim.” Suze su mi se slivale niz obraze zbog simbolike koju je nosila jedna obična činija supe.

Brzo su me upoznali sa nekoliko članova moje porodice, uključujući tu i mog deku, koji je odlučio da mi daruje korejsko ime. Posle nekoliko dana, na njegovom omiljenom mestu za pecanje, deka me je nazvao Hjun-gi, što bi se približno moglo prevesti kao ‘svetlo tle’. Ime je odabrao u čast mog pronalaženja puta kući i mog nalaženja svog mesta u svetu.

Vreme koje sam provela sa svojom majkom Korejkom pružilo mi je šansu da osetim njenu nepogrešivu intuiciju. Brzo je shvatila šta volim da jedem. Znala je kad se budim ili kada mi je trebalo da protegnem noge i odem u šetnju. Umela je čak i nekako da predvidi osećanja koja su mi se motala po glavi. Imala je sjajnu moć opažanja baš kao i moja mama iz Njujorka.

Međutim, jednog dana me je njen instinkt poprilično iznenadio. Posadila me je na kauč i sela do mene. „Hjun-gi“, rekla je smireno kroz moju prijateljicu koja mi je pomagala i prevodila našu komunikaciju. „Imam jedno pitanje za tebe: šta te muči? Izgledaš zabrinuto zbog nečega. Možeš slobodno da kažeš mami.“

Nisam baš bila sigurna šta je moja mama imala na umu, pa sam rekla ništa. Ali ona je nežno insistirala. „Postoji nešto, duboko u tvom srcu, nešto što mi ne govoriš.”

Na pamet mi je pala ideja o mom rodnom identitetu koji je ostao tajna. Ali kako je to mogla da zna? Većina mojih stvari je i dalje bila u hotelu, i nisam imala ništa kod sebe što bi me moglo autovati kao trans osobu, te sam odbacila svoj inicijalni strah.

„Ima mnogo stvari o meni koje još uvek ne znaš,” odgovorila sam glatko. „Ali saznaćemo više jedni o drugima kako vreme prolazi.”

“Mogu li da ti dam nagoveštaj onoga na šta mislim?, mama je oprezno predložila. „Molim te, nemoj da se uvrediš zbog onoga što ću ti reći, mada mislim da nećeš.”

Klimnula sam glavom, napeta i znatiželjna, i čekala.

„Mislim da to ima veze sa tim koliko lepo izgledaš."

Žmarci su mi prošli telom kad sam čula šta je izgovorila. Pitala sam prijateljicu da li je tačno prevela ono što je mama rekla. Odmah je klimnula glavom. Obe smo bile zabezeknute.

„Šta da radim?”, pitala sam prijateljicu dok je strah jurcao mojim venama. „Izgleda kao da nešto zna. Kako je to uopšte moguće?”

Okrenula sam leđa mami, dok je ona čekala da joj se neko obrati na korejskom. „Mama”, rekla sam, ali sam odmah ustuknula. Osetila sam kako mi se stomak prevrće i skrenula pogled.

Majka me je držala za ruku. „U redu je,” rekla je. „Šta ti je na duši?”

Tišina je ispunila sobu. „Ne mogu da ti kažem”, rekla sam najzad. „Bojim se šta će da bude. Ne želim da te izgubim sad kad smo se najzad našli.”

„Ja sam ovde. Neću nigde da odem.”

„Da li si sigurna da ovo želiš?”, pitala je moja prijateljica nervozno. „Šta želiš da prevedem za tebe?”

Vreme kao da je bilo stalo. Duboko sam uzdahnula i odmahnula glavom. „Ne. Moram ovo sama da uradim. Moram to da kažem svojim rečima ako želim da joj kažem ko sam.“

Okrenla sam se ka majci, koja je i dalje strpljivo čekala. Spustila sam pogled ka njenom krilu u kom je stezala moje vlažne ruke.

„Majko,” polako sam ponovila na korejskom. „Ja nisam muško. Ja sam devojka. Ja sam trans.” Pocrvenela sam, a onda od suza obnevidela. Pripremila sam se na to da ću biti odbačena i da je odnos koji je tek bio počeo gotov.

Tišina je opet ispunila sobu. Tražila sam u njenim očima naznake šoka, gađenja ili tuge. Ali nekakva uzvišenost titrala joj je na licu, dok je sedela smireno na kauču. Odjednom sam se zabrinula da je nešto od onoga što sam rekla izgubljeno u prevodu. A onda je moja majka progovorila.

„Mama je znala”, rekla je ravnodušno kroz moju prijateljicu, koja je izgledala jednako zbunjeno tim odgovorom kao i ja. „Čekala sam da mi ti to kažeš.”

„Šta? Kako?”

„San o rođenju,” odgovorila je moja majka. U Koreji neke trudnice i dalje veruju da snovi mogu da predvide pol njihovog nerođenog deteta. „Ja sam imala te snove kada sam nosila tvoje sestre, ali kada sam bila trudna sa tobom nisam. Tvoj pol je za mene uvek bio jedna misterija.”

Htela sam da joj odgovorim, ali nisam znala odakle da počnem. Umesto toga, ona je nastavila da priča za obe. „Hjun-gi,” rekla je, milujući me po glavi. „Ti si lepa i predivna. Mislila sam da sam rodila sina, ali to je u redu. Umesto sina, imam ćerku.”

Onda me je pitala želim li da mi deka da neko drugo ime, neko ženstvenije. Insistirala je na tome da mi bude prijatno i da se osećam opušteno. Ne, rekla sam joj na korejskom. Htela sam da zadržim svoje ime zbog njegovog značenja. Nisam mogla da se oduprem osećanju koje je bilo nekakva mešavina šoka, neverice i tračka nade.

I dan danas ostajem u čudu pred majčinom nadprirodnom intuicijom, uprkos jezičkim i kulturnim preprekama koje i dalje postoje između nas. Osetila sam neviđeno olakšanje kada mi je pomogla da se autujem.

Majka je počela da pokazuje da me prihvata kroz jednostavne postupke. Češljala bi moju dugu kosu pošto bih se istuširala. Čistila bi mi lice maskama kako bi mi koža bila mekša. Pitala bi me jure li mnogi momci za mnom. Na kraju smo otišle da pokupimo moje stvari iz hotela.

Pokazala sam joj svoje fotografije iz Amerike. Videvši jednu fotku, uskliknula je, „Vidi ti te noge! Imaš noge ko Šeron Stoun!” Okrenula se ka mom očuhu, i sijajući od ponosa rekla: „Hjun-gi ima noge na mamicu.”

Ubrzo nakon toga, imala je pitanje u vezi sa mojim izgledom. „Imam jedno pitanje,” izjavila je spuštajući pred mene tanjir sveže naseckanih krušaka i jednu viljušku. „Ti si devojka. Zašto se i dalje oblačiš kao muškarac?”

„Najpre sam se bojala toga šta ćeš da pomisliš, ”odgovorila sam nabadajući krišku kruške. „Ali isto tako sam želela da me vidiš pre nego što odlučim da izmenim svoje telo. Nikada me nisi videla kao malu, dok sam odrastala. Mislila sam da je to najmanje što mogu da učinim za tebe.”

Nastala je kratka pauza pre nego što je progovorila. „Hvala ti, ” najzad je rekla suznih očiju. Pročistila je grlo i nasmešila se. „A sad jedi. Ne želim da tvoja porodica u Njujorku pomisli da te nisam dobro hranila ovde.”

Zadržala sam androgini izgled tokom boravka kod moje korejske porodice, uprkos njihovom iznenađujućem prihvatanju. Čak mi je i očuh pružio podršku. „Ionako je bolje imati što više ćerki,” rekao je pošto mu je mama saopštila novosti.

Ali ja sam želela da procesu autovanja pristupim polako i s poštovanjem. Nisam ništa želela da požurujem sa porodicom koju još uvek nisam dobro poznavala. Decenije životnog iskustva bile su zgurane u samo nekoliko nedelja. Htela sam svima da dam dovoljno vremena da se priviknu.

Moje poslednje veče u Koreji proveli smo tako što je majka izvela celu porodicu u jedan od svojih omiljenih restorana. Sedela sam za niskim stočićem. Obukla sam farmerke i majicu, a kosu sam skupila pozadi. Majka se toplo obraćala konobarima, dok smo mi večerali.

Moja prijateljica se nagla ka meni da prevodi, između zalogaja. „Tvoja mama priča o tebi,” rekla mi je. A onda se njen izraz lica izmenio. „Upravo te je predstavila konobarici kao svoju ćerku.”

Zamalo se nisam ugušila rezancima. Lagano sam digla pogled ka konobarici, koja mi se  osmehnula i prijateljski mahnula rukom. Uzvratila sam joj blagim naklonom. Te noći sam polako počela da bolje shvatam svoju majku. Zaista me je prihvatila kao svoju ćerku, bez obzira kako se ja oblačila ili izgledala.

Prošle su skoro dve godine otkad sam poslednji put videla svoju porodicu. U stalnom sam kontaktu sa mamom Korejkom preko skajpa – čujemo se jednom nedeljno. I moji roditelji iz Koreje i Amerike su se čuli i razgovarali. Razmenili su i poklone i žele da se upoznaju uskoro.

Moj odnos sa mamom iz Koreje postepeno je postao opušteniji. Sada me u šali zove ‘moja opasnica’. Moje mlađe sestre me zovu ‘starija seka’.

Vremenom sam mami pričala više o svom životu i radu u LGBT zajednici. Reagovala je vrlo radoznalo na sve to. Jednom sam joj pričala o svom radu u GLSEN-u (Gej, lezbejska i strejt obrazovna mreža – organizacija za učenike, roditelje i nastavnike koja nastoji da dovede do pozitivnih promena u školi, prim.prev). Pratila me je polako, ponavljajući reči naglas na korejskom: Gej.Učenici. Bezbednost. Škola.

Klimnula sam glavom u znak potvrde. Klimnula je i ona meni, dodavši, „Ok! Super!”

Takodje sam shvatila da je moja mama prilično skromna kada priča o svom životu. Otkrila sam da je aktivna u lokalnoj crkvi i da volontira u narodnoj kuhinji. Ali sam takođe doznala da je hrabro rekla svom pastoru i prijateljima iz crkve da ima ćerku koja je trans, i koja živi u Njujorku.

„To nije nikakav problem,” rekla je smireno. „Sledeći put kad dođeš, ideš sa mnom u crkvu.”

Nijedan od ovih dirljivih trenutaka ne uzimam zdravo za gotovo. Ali samo pre nedelju dana mama mi je rekla da je gledala jedan korejski tok šou koji se bavi isključivo trans osobama. Televizijska mreža je na kraju ukinula program zbog rastućeg pritiska od strane transfobičnih gledalaca.

Mama je navodila razgovor u pravcu moje tranzicije. „Želiš li to?”

Bila sam iznenađena njenim pitanjem, ali sam odgovorila nešto uopšteno o tome šta bih uradila, dok je ona pažljivo slušala. Prvo hormoni. A onda bih razmislila o operaciji.

„To je dobar plan,” rekla je.

Samo što nisam bila promenila temu, kada me je mama prekinula. Prišla je bliže kompjuterskom ekranu. „Ćerko moja, predivna si.”

Obrazi su mi pocrveneli zbog ovog neočekivanog komplimenta. Ali ubrzo sam se setila svog naivnog detinjeg obećanja i toga da se sve čemu sam se nadala ostvarilo. Pronašla sam svoju porodicu u Koreji i autovala se kao trans. Više nisam osećala nesigurnost, niti strah koje sam nekada vezivala za svoju neodlučnost da počnem da uzimam hormone ili razmotrim operaciju.

I tog trenutka sam shvatila da je sve to zahvaljujući mojoj mami iz Koreje. Njena ljubav pružila mi je krajnju potvrdu da krenem dalje i postanem osoba kakva sam oduvek trebalo da budem.

Osetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Posle godina čekanja, došao je taj trenutak. Mogla sam da započnem sa sledećom etapom svoje tranzicije. I sada sam to mogla da uradim uz podršku čitave porodice, i one u Americi i one u Koreji.

„Hvala ti mama,” rekla sam brzo brišući suze.

„Zbog čega?” Gledala je iznenađena mojom reakcijom. „Zašto plačeš?”

„Zbog svega. Volim te. Ok?”

Nisam bila sigurna da je skapirala moje lično otkrovenje, ali volela bih da verujem da je intuicija moje mame popunila neke praznine i doprinela tome. Osmeh je zamenio izraz zabrinutosti na njenom licu. „Mama te voli. Isus te voli, isto tako. Molim te, moli se Isusu, ok?”

Prasnula sam u smeh. „Ok, mama. Zahvaliću se Isusu što mi je podario ovako dobre noge.”

„Eh, ti mala opasnice!”


korean 

Prevod: MJ
Izvor: The Beautiful Daughter: How My Korean Mother Gave Me the Courage to Transition, Huffpost Gay Voices